Šta povezuje Gavrila Principa, Miloša Obilića i Aoda?

Princip se rodio nekih stotinjak godina poslije dinarskog ajdučkog arambaše Stojande Kubata, koji je sa družinom razgonio Turke po Krajini. I danas se u ćitapima porodice Filipović, turskih velikaša, mogu naći zapisi o ajdučkim napadima na trgovačke karavane. Dugo se poslije uz gusle pevalo o Stojanovim junaštvima, i o tome kako je rušio kule, a neki zli jezici zborahu i „ljubio bule“. Na prevaru su ga Turci ubili kraj nekih torova na ravnom Tičevu, nije napunio ni četrdeset. Budući da je bio buntovnik i odmetnik, u plemenskom predanju je preneseno da ga je na vrh Marinog brda navodno otac prokleo, riječima: „Sine, puška ti srce otrla“.

Posle njega ostalo je svega nekoliko stihova; na kraju pesme je pisalo: „Svaka staza žali po junaka, Banja Luka Mijata ajduka, a Tičevo Stojandu Kubata“. Još i danas na raskrsnici za Šljivik, stoji Stojandina počivaljka, prkoseći vrazima i vremenu. Nažalost, Vuk nije obilazio dinarske visove da zapiše naše Petoknjižje, kao što činjaše Mojsije u Izrailu.

Gavrilo je pohađa osnovnu školu u Grahovu. Bio veoma uspješan u školi, zbog čega ga je direktor nagradio zbirkom srpske epske poezije. U trinaestoj godini, Gavrilo se preselio u Sarajevo. Umjesto vojne, Gavrilo je upisao trgovačku školu. Nakon tri godine prebacio se u lokalnu gimnaziju. Ritualno je odao počast Bogdanu Žerajići, srpskom revolucionaru. Gavrilo se pridružio Mladoj Bosni 1911. godine. Budući da su mjesne vlasti zabranile učenicima osnivanje organizacija i klubova, Gavrilo i ostali članovi Mlade Bosne sastajali su se u tajnosti. Ubrzo je izbačen iz škole zbog učešća u protestima protiv austrougarskih vlasti.

Učenik koji je bio svijedok incidenta tvrdio je da je „Princip je išao od razreda do razreda i prijetio metalnim bokserom svima koji su se kolebali da dođu na nove proteste”. Gavrilo je napustio Sarajevo ubrzo nakon izbacivanja iz škole i krenuo je pješke na put do Beograda dug 280 kilometara. Prema jednom izvoru, prilikom prelaska granice i stupanja na tlo Srbije, pao je na koljena i poljubio zemlju. U beogradskoj kafani „Zlatna moruna“, na uglu ulice Kraljice Natalije i Kameničke, pukovnik Apis mu je dao pištolj, kojim je izvršio atentat.

Atentat je izvršio na Vidovdan, ubivši princa Franca Ferdinanda i njegovu ženu. Pošto je još bio mlad, nije mogao biti osuđen na smrtnu kaznu. Zatvoren je i okovan u samicu u Terzinu; preminuo je 28. aprila 1918. godine, tri godine i deset mjeseci nakon atentata. U vrijeme smrti, oslabljen neuhranjenošću i bolesti, težio je oko 40 kilograma. Principovo tijelo sahranili su u neoznačen grob, ali češki vojnik koji je učestvovao u sahrani zapamtio je lokaciju i 1920. Princip i ostali „Vidovdanski heroji” ekshumirani su i njihovi posmrtni ostaci prebačeni su u Sarajevo, gdje su zajedno sahranjeni ispod Kapele vidovdanskih heroja na groblju Svetih Arhangela, na kojoj se nalazi citat vladike Njegoša: „Blago tome ko dovijek živi imao se rašta i roditi”.

Princip nije voleo popove, niti je nešto držao do zvanične Crkve. Upitno je koliko je lično poznavao biblijski tekst. Međutim on je u potpunosti bio u biblijskoj tradiciji, naviše preko naše epike. Sam je u malo poznatoj autobiografiji napisao: „Moja prva lektira bile su narodne pjesme, čija je vrijednost, kako u estetskom, tako i u moralnom pogledu, ogromna. Narodna pjesma je još u mojoj najranijoj mladosti našla čvrsto mjesto u mojoj duši, pored ljubavi prema zemlji, ljubavi prema narodu, njegovoj dobrobiti i sreći“. Budući da je bio buntovan, neodoljivo podsjeća na mnoge starosavezne proroke, više one koji su bili nacionalno orjentisani. Gavrilo bi bez razmišljanja potpisao Naumove riječi: „Onde će te proždrijeti oganj, mač će te isjeći, izješće te kao rušt; neka vas je mnogo kao rušteva, neka vas je mnogo kao skakavaca. Imaš trgovaca više nego što je zvijezda na nebu; ruštevi padoše, pa odleteše. Glavari su tvoji kao skakavci i vojvode tvoje kao veliki skakavci, koji padaju po plotovima kad je studeno, a kad sunce grane, odlijeću, i mjesto im se ne poznaje gdje bijehu.

Zadrjemaše tvoji pastiri, care Asirski, polegaše junaci tvoji, narod se tvoj rasprša po gorama, i nema nikoga da ih zbere. Nema lijeka polomu tvom, ljuta je rana tvoja; ko god čuje glas o tebi, pljeskaće rukama nad tobom, jer koga nije stizala zloća tvoja jednako“ (3 15-19). Samo što bi umjesto Niniva trebalo da stoji Beč, a umjesto care asirski, stajalo bi care austrijski. Čitav atentat podjseća na ustanak Makavejaca, koji je započeo ubistvom seleukidskih zavojevača. Principova odlučnost za vrijeme robovanja, graniči se sa spremnošću Makaveja na mučeništvo. Frojdov učenik, Papenhajm, vodio je nekoliko razgovora sa Gavrilom u Terzinu. Bio je zadivljen njegovom ravnodušnošću pred smrću i željom da postane novi mučenik. Sam Gavrilo je, u pomenutoj autobiografiji, zabilježio: „U privatnom životu bio sam zadovoljan svime što mi je život pružao i s prijateljima sam bio u iskrenoj ljubavi. Volio sam svom svojom dušom i žarko i za objekat svoje ljubavi žrtvovao sam sve, pa i ono najdraže, što sam imao“.

Najkakarakterističnija scena iz Gavrilovog života, koja podseća na biblijske događaje, bila je sam atentat. On se tu, preko Miloša Obilića, poistovjetio sa sudijom Aodom. U Gavrilovom liku na poseban način ocrtava se duboka linija između starosaveznog, srpskog srednjevjekovnog i junaštva perioda Prvog svjetskog rata. Naime, radi se o upadljivoj povezanosti između tri ličnosti: starosaveznog sudije Aoda, Miloša Obilića i Gavrila Principa. Starosavezni sudija Aod poznat je po tome što je ubio moavskog cara Eglona, na taj način što mu je mačem rasporio stomak (Sud 3 12-30). Eglon je prije toga porobio izrailska plemena i nametnuo im danak.

Prema biblijskome izveštaju, Bog je podigao Aoda da oslobodi Izrail, jer su mu oni vapili za pomoć. Sasvim je izvesno da je naša epska tradicija, taj opis uzela kao obrazac, po kojem je opjevano junaštvo Miloša Obilića. Miloš je slično Aodu otišao kod neprijateljskog cara, pretvarajući se da hoće nešto da mu otkrije. Upravo na sličan način biblijski pisac opisuje događaje između Aoda i Eglona. Srpski epski junak je u pjesmama prikazan i skoro poistovećen sa sudijom Aodom. On na sličan način ubija turskog sultana Murata. Poznato je da se Gavrilo Princip poistovjećivao sa Milošem Obilićem, i da je prije ubistva austrijskog prestolonaslednika čitao Kosovski boj. Događaj se desio na Vidovdan. Sve trojicu povezuje i to što su se borili protiv zavojevača, i što su vodili odbrambeni rat.