LIČNI STAV Vuk Bačanović: Zašto Bački napada svog duhovnog oca?

U svom odgovoru na poziv prvoprijestolne Crkve, episkop bački je pomenuo da SPC ove godine slavi 800 godina svoje autokefalnosti a ne (prosto) hirotonije Svetog Save, pa pošto nam Carigrad to „negira“, to mi ne prihvatamo takvo nipodaštavanje. No, da li je li baš tako?

U stvarnosti, javnost je obavještena da je upravo SPC prošle godine u svome pozivu svim predstojateljima Pravoslavnih Crkva propustila spominjanje autokefalije i navela samo jubilej 800 godina od hirotonije Svetoga Save 1219. godine u Nikeji. Sadržaj tog pisma, koje je predočeno javnosti, niko nije negirao.

Kažnjavajući Majku Crkvu ovim neodazivanjem na poziv, bački vladika misli da zadaje udarac Vartolomeju i Vaseljenskoj patrijaršiji. Međutim, teško je da će se željeni efekat i postići. Prije možemo reći da se radi o bumerangu. Gađajući Carigrad Irinej je pogodio sebe. Naravno, i obraz SPC.

Treba li zaboraviti činjenicu da je 2003. godine i sam bački vladika govorio da on (nekako nesigurno) „misli“ da Sveti Sava nije izdejstvovao baš onakvu autokefaliju kako to mi danas zamišljamo? Ne. Jer on tada nije iskazao ništa drugo nego opšte mjesto: u to vrijeme autokefalija nije postojala u današnjem smislu.

No, zamislimo čak i da je bački vladika u pravu. Zamislimo da je SPC u pozivu zaista pomenula autokefaliju a da je Vartolomej propustio to da navede u svom odgovoru. Da li bi još uvijek trebalo da važi princip: ne poštuješ me – neću ni ja tebe? Možda odgovor leži, ako ništa drugo, a ono u samoj srpskoj teologiji.

Ako pogledamo djela dvojice najvećih srpskih duhovnika i teologa 20. vijeka – svetog Nikolaja Žičkog i svetog Justina Ćelijskog – primijetićemo jedan čudnovat fenomen. Obojica ovih velikana su napisali žitije Svetog Save. Ova ova remek djela srpske žitijne ali i istoriografske književnosti su dostupna na internetu.

Indikativno je da ni dr Nikolaj Velimirović ni dr Justin Popović nigdje u žitiju Svetog Save ne spominju riječ „autokefalija“. U tome oni nisu usamljeni među srpskim piscima prošlih i novijih vremena. Pogledajmo kako oni gledaju na Savin boravak u Nikeji.

Tamo gdje opisuje da je Sava „izdejstvovao“ da se budući srpski arhiepiskop bira i rukopolaže u Srbiji, Justin Popović taj čin ne opisuje kao dobijanje samostalnosti, nego prosto kao blagoslov, pri tom citira i Gramatu (zamislite: ne pominje se famozni „tomos“!) koja kaže samo sljedeće: „Ja Manuil, vaseljenski patrijarh arhiepiskop Konstantinova grada, novoga Rima, u ime Gospoda našeg Isusa Xrista posvetih Savu za arhiepiskopa sve Srpske zemlje, i dadoh mu u Bogu vlast: da po svoj njegovoj oblasti crkvenoj posvećuje episkope, sveštenike i đakone; da razrješuje i vezuje krivice sagrješenja ljudskih; i da sve uči i krštava u ime Oca i Sina i Svetoga Duha; i neka svi pravoslavni hrišćani slušaju njega kao i mene samog“. Na gotovo isti način piše i Nikolaj Žički. Ni riječi o „autokefaliji“, „tomosu“ i sl. zvučnim pojmovima važnim za bačkog portparola.

Ovdje nisu možda bitni svi hagiografski detalji (poput, recimo, onog koji kaže da je Sava rastužio cara i patrijarha tražeći da srpske vladike više ne dolaze na hirotonije u Carigrad: „čuvši ovu neočekivanu molbu, car se izmijeni u licu. Ona se ne dopade ni patrijarhu“).

Poenta je vrlo jasna. Možda Srpska Crkva nije dobila onu vrstu autokefalije kakva se pojavila u novija vremena. Jer, istorijska činjenica glasi da je, dajući SPC blagoslov da samostalno uređuje svoj život, Carigradska Crkva kao uslov postavila da se u Srpskim zemljama „među prvim“ pominje ime Vaseljenskog patrijarha. U kanonskom pravu se zna šta to znači. Prof. Blagota Gardašević kaže da je „Carigradska patrijaršija uzetu obavezu spominjanja njenog poglavara na bogosluženjima smatrala kao zavisnost od matere crkve“. To podvlači i prof. Nenad Milošević kada kaže „biće da je od Svetoga Save Srpski arhiepiskop uživao status autokefalnog arhiepiskopa, i to u odnosu na Ohridskog arhiepiskopa i Dračkog mitropolita“.

(Drugim riječima, profesor tvrdi da smo autokefalni bili, ali samo u odnosu na naša dva susjeda! Vrlo zanimljivo). Svi istoričari se oko toga slažu: obaveza da se spomene patrijarh je de jure umanjivala autokefalnost Srpske crkve. Naravno, de fakto je to bila jedna samostalna Crkva u unutrašnjoj upravnoj organizaciji – ali, ovo je maleni detalj, nije bila autokefalna u sklopu tadašnje važeće pentarhijske strukture Crkve. Bez obzira na to, naša autokefalija danas je neosporna, netaknuta i niko je ne dovodi u pitanje – a najmanje Carigrad.

Koliko su optužbe episkopa bačkog smiješne, svjedoči i njegov stav koji je iznio na drugoj sjednici Komisije za promenu Ustava SPC, održanoj 25. decembra 2002. godine na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, a to je da „u svetu svođenja autokefalije na crkveni poredak koji nije u službi ni države ni nacije ni ideologije ni bilo kave ovozemaljske stvarosti, mi ćemo moći mnogo bolje da organizujemo život Crkve u svetu i da imamo pomesnu crkvu u njenoj neokrnjenoj punoći, mislim na episkopiju, a i pomesnu crkvu u ovom novijem kanonskom smislu kao zbir nekih episkopija koje sačinjavaju jednu celinu sa prvim jerarhom jedne šire ili uže oblasti, što danas uslovno nazivamo autokefalnom crkvom.“ Bački se tu ne zaustavlja, već tvrdi da „pojam autokefalije moramo bogoslovski i kanonski očistiti, ponovo ga „krstiti“, preporoditi i onda na novim odnosima postaviti odnose među pomesnim crkvama“, te „da u svetlu te potrebe preispitamo naziv crkve“. Da to nije predstavljalo nikakav problematičan stav, svjedoči i obrazloženje preosvećenog:

"U pogledu Tomosa mi nismo ni imali pravo da takav naziv sebi dajemo. Tomos odrećuje neke bitne stvari u pogledu autokefalije. Moramo biti pošteni i naporaviti razliku između ovih novijih autokefalija sa svim ovim njihovim sadržajima koje su odlike jedne pomesne crkve, Carigradske crkve, da nekim delovima svoje jurisdikcije priznaju taj samostalni status i autokefalije u nekom smislu onih drevnih crkava koje su taj status dobile na Vaseljenskim saborima. To ne znači da u praksi nismo manje samostalni u odnosu na njih, niti nam to neko osporava, ali, ipak, neka razlika tu postoji. Naime, naš status još podleže proveri Vaseljenskih sabora a njihov ne podleže."

Prema tome, ono što je posebno bitno da se shvati – s one strane trenutačnog oportunizma bačkog vladike i sličnih njemu – jeste da se u SPC do 2019. godine na problematiku „autokefalnosti“ nije gledalo istim očima. To smo vidjeli i na osnovu primjera svetitelja Nikolaja i Justina. Budući da sam po vokaciji istoričar i da nemam formalno bogoslovsko obrazovanje, za mišljenje o ovoj problematici sam konsultovao i više prijatelja koji su završili PBF.

Svi odreda su mi saopštili da su im profesori isticali da to i nije ni bila autokefalija nego neka vrsta samostalnosti. Prema tome, postoji anahronizam kada je riječ o gledanju na pojam autokefalije u 13. i, recimo, 19. vijeku. Naravno, u datom trenutku tokom srednjeg vijeka mi smo postali potpuno autokefalni, ali to potpuno (kako nas uče sv. Nikolaj, sv. Justin, Bulović i Milošević, da pomenom samo neke) nije bilo daleke 1219. godine.

No umjesto da prizna činjenice, episkop bački nas zatrpava konstrukcijama. Potpisujući se kao „Informativna služba Srpske pravoslavne crkve“, on svaku vrstu pokušaja otvorene debate, čak o stavovima koje je sam, argumentovano, zastupao, naziva „najambicioznija kampanja protiv naše Crkve u poslednje tri decenije“, uspoređujući je sa metodama specijalnog rata. Informativnna služba ponovo ponavlja staru matricu da „carigradska teorija glasi da Sveti Sava nije ni dobio autokefaliju nego da autokefalija Crkve u Srbiji datira iz 19. veka, a autokefalija ujedinjene Srpske Crkve iz 20. veka“ i da su takve tvrdnje tu da „što više sablazne narod, a oslabe i razjedine Srpsku Pravoslavnu Crkvu, kako bi ona postala plen onima koji prave haos u vaseljenskom Pravoslavlju i produbljuju raskole, najpre u Ukrajini, a zatim redom“.

Ova tvrdnja je bizarna ne samo zbog toga što sablazni upravo dolaze od nedostatka bilo kakve principjelnosti, počevši od eklisioloških pitanja, pa do zataškavanja slučajeva pedofilije i drugih devijantnosti, nego zbog toga što je episkop bački, odnosno „Informativna služba“, ponovo optužio samoga sebe.

I tu dolazimo do vrlo logičnog pitanja: Čiji je čovjek episkop bački i kome ide na ruku zaoštravanje odnosa sa Vaseljenskom patrijaršijom? Kada svojim kritičarima spočitava da se dodvoravaju Vartolomeju jer „još uvek, nije velikodušno podario autokefaliju raskolničkoj jerarhiji Severne Makedonije“, na koji način misli da njegov svađalački kurs to može preduprijediti? Ili se, zapravo, radi o svojevrsnom „samoispunjujućem proročanstvu“, koje episkop bački izriče upravo zbog toga što takav scenario i priželjkuje?

Pozicija koja poziva na dijalog i pomirenje jeste i pozicija u kojoj glavnu ulogu igraju argumenti, dok haos, sukobi i zla krv odgovaraju samo onima koji žele loviti u mutnom i kojima je to jedina šansa za probitak.