Život

[ Izvor: NIN ]

30. 07. 2023. 11:45 0

UVAC - U meandrima ljudske pohlepe

Neophodno je razmišljati ne samo o održivom razvoju turizma, već i o održivom upravljanju nasleđem koje treba da poveže zaštitu i korišćenje. Tek tada bi se izbalansirali interesi države i na biznis orijentisanih pružalaca turističkih usluga, kao i putnika, a ne pukih turista, piše nedeljnik NIN.

Кrenete li uzbrdo od zemljane brane Rastoke ka Sjenici, za leđima vam ostaje najlepši prizor u Srbiji - uklešteni meandri Uvačkog jezera nad kojim se gnezde beloglavi supovi. Put će vas krivudavo voditi kroz bajkovite predele opustelih pašnjaka čiji je nedogled ispresecan stoletnim četinarskim šumama. Prošavši manastir Dubnicu na obroncima Zlatara, gde su stolovali kneževi Rajić - Rašković, dajući i jednog patrijarha - Gavrila, naići ćete na selo Štitkovo. Ono se reklamira odrednicom "etno", ali bez utemeljenja u nomenklaturi turizma i zaštite kulturnih spomenika.

Zaštitni znak tog živopisnog mesta od svega desetak i zimi prisutnih stanovnika, jeste crkva Svete Trojice iz 19. veka, ali i dvospratna škola koju je šezdesetih prošlog veka pohađalo čak 568 đaka iz samog mesta, ali i okolnih Akmačića, Кušića, Maskove, Jasenova, Močioce i Кladnice.

Raseljavanjem žitelja u velike gradove, ta ustanova je zatvorena, a otvorena susedna škola-učionica, minijaturna, a dovoljna za prihvat nekolicine učenika, preostalih početkom 21. stoleća. Pre nekolicinu godina i ona je zakatančena, kad su deca prestala da se rađaju u Štitkovu.

U decom izdašnijim vremenima, školarcima iz viših razreda nije bilo mrsko da uprte prečicom peške dvadesetak kilometara do Nove Varoši, ako bi se tamo prikazivao neki zanimljiv film.

- Dobro se sećam premijere "Bitke na Neretvi" na koju smo išli kroz dva metra visoke smetove - kaže lokalni kafedžija Milojko Čkonjević, obasjan setnim osmehom.

Sad u Varoši nema bioskopa, dok je i Štitkovo sve praznije.

Iako obdareno sasvim izvesnim spomeničkim vrednostima, kraljevački Zavod za zaštitu spomenika kulture selo nije proglasilo nepokretnim kulturnim dobrom zbog međuvremene devastacije spomeničkih atributa. Naime, prostrane brvnare iz iste epohe iz koje je i crkva, u međuvremenu su pokrivene crepom, umesto originalnom šindrom i slamom, što je takođe cena modernizacije i opšte težnje za lagodnijim životom.

O onom surovom, beskopromisnom, svedoče uski a dugački prorezi na kamenim, prizemnim delovima kuća. Stenovita brda što sa tri strane okružuju Štitkovo odaju utisak prirodnih bedema, kao poslednji odjeci uvačke klisure, pre no što se ona prelije u Starovlašku visoravan.

U steni iznad seoske crkve nazire se pećina, još neistražena. Iz nje teče vrelo koje se već u Štitkovu pretvara u reku Tisovicu, nabubrelu od majskih i junskih pljuskova. Umesto potoka, iz pećine se nekad slivao vodopad, ali su prameštani stenu koja ga je stvarala iskoristili za izgradnju temelja svojih domova.

Centar sela je kafana, smeštena u planinskoj brvnari novije izvedbe. Gazda Milojko, već pomenuti, pali peć sa ražnjem za prilike grupnih (najavljenih) poseta, kada se kusaju planinska jagnjad. Namerniku se nude domaći sokovi (od maline, borovnice, aronije), pivo, rakija, a od mezetluka - pita od heljde (uobičajeno - sa mnogo slojeva sira i kajmaka), kačamak, savijače...

Voda iz slavine lije neobuzdano, dolazeći direktno sa izvora Tisovice.

- Nemamo vodomer - šali se Milojko na račun svoje, i privilegije svojih komšija da imaju posebne vodoinstalacije, zbog nepostojanja centralnog vodovoda.

Jak mlaz bi probio svaki sigurnosni ventil, pa je bez njega sve jednostavnije.

Nakon kraćeg uvoda o tome kako je mesto nazvano - po radionicama za kovanje oružja i štitova za srpsku vojsku iz doba Nemanjića, Milojko prelazi na današnju situaciju - otpor ostarelih komšija da se selo ulepša i postane još više nalik slovenačkim ili švajcarskim banjskim destinacijama.

Izvori termalne vode ipak nisu ovde, već podno Gornje Lopiže kod Sjenice, gde se nekad potapalo platno od konoplje.

- U hladnoj vodi platnu je trebalo i 20 dana da omekša, dok je u toploj proces trajao mnogo kraće - seća se Ljiljana Ilić, akmačićka snajka.

Težački uzgoj i obradu konoplje stopirali su restriktivni zakoni, pa se sad platna zvana "bezom" čuvaju kao dragocenost.

Industrijska konoplja ipak se vraća na srpske njive zbog mnoštva povoljnih karakteristika, a na zlatarske - heljda koja se seje ručno, dok traktor (jugoslovenske proizvodnje) komeša oranice.

- Za heljdu je karakteristično da joj je seme crno, cvet beo, kao i brašno, a pita od nje tamna. Za tu zeljastu biljku, premda je puna minerala i proteina, veruje se da je ukleta, jer je knez Lazar bacio anatemu na sve koje su je sejali na praznik Svetog Jeliseja, dan uoči Vidovdana i boja na Кosovu - objašnjava Ljiljana Rajić Trtović, susetka svoje imenjakinje.

Dragi čitaoci, da biste nas lakše pratili i bili u toku preuzmite našu aplikaciju za Android ili Iphone.

Komentari 0

ostavi komentar

Ostavi komentar

Da biste komentarisali vesti pod Vašim imenom

Ulogujte se
Pravila komentarisanja
Prednost u objavljivanju komentara imaće registrovani korisnici i kvalitetniji komentari.
Direktno.rs zadržava pravo izbora, brisanja komentara, ili modifikacije komentara koji će biti objavljeni.
Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo. Komentari koji sadrže govor mržnje i psovke, takodje neće biti objavljeni.
Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove redakcije, već samo autora komentara.


Izborna trka

Zoran Živković [27.04.2024.]




Video dana

Gotove za tili čas

Anketa

Gde ćete provesti predstojeće praznike?

Rezultati