Kako je Kina napravila novi komunizam

Sa ekonomskom i političkom propašću komunizma u sovjetskom stilu, većina komunističkih režima koje je podržavao SSSR širom svijeta, poput Etiopije, Avganistana i Južnog Jemena, takođe je propala. Komunistička Kuba je usamljeni izuzetak od ovog trenda. To karipsko ostrvo je trn u oku SAD od 1961.

Današnji komunizam, dakle, predvodi Kina - druga po veličini svjetska ekonomija. Peking je ponosno komunistički od 1949. i sada se bori protiv SAD, koje i dalje predvode - iako kolebljivo - svjetski tabor demokratija koji se smanjuje. Od 2010, sve veći broj država napušta demokratiju.

Tokom protekle decenije, demokratija je brzo unazađena u postgenocidnoj Ruandi. Isto se desilo u Etiopiji nakon građanskog rata u Tigraju, dok je demokratski napredak Arapskog proljeća poništen širom Bliskog istoka. Kao i u Putinovoj Rusiji, izborne autokratije su uspostavljene u Bugarskoj (2009), Mađarskoj (2010), Srbiji (2014), Turskoj (2015), Poljskoj (2016) i Sloveniji (2020).

Kineska populacija od 1,4 milijarde znači da petina čitavog čovječanstva živi pod njenim komunističkim režimom. Ostale tri samoproglašene komunističke države - Laos, Sjeverna Koreja i Vijetnam - graniče se sa Kinom. To je jedan novi komunistički blok pod kineskim uticajem.

Dakle, nakon dvije decenije opadanja poslije raspada sovjetskog bloka 1989, da li će komunizam 2.0 u kineskom stilu na turbo pogon - koji prihvata kapitalizam - preuzeti kontrolu?

Labavija posthladnoratovska definicija komunizma spaja kapitalizam sa socijalizmom. Sveobuhvatni princip socijalizma (koji se na zapadu vidi kao komunizam) kaže: “Od svakoga prema sposobnosti, svakome prema doprinosu. U praksi, ova mješavina socijalizma i kapitalizma u sovjetskom stilu znači autoritarni, ili čak totalitarni režim pod punom kontrolom jedne partije i (danas) kontrolom vještačke inteligencije. Ova kontrola se proteže i na ekonomiju sada kapitalističkog stila. U ovom jednopartijskom sistemu, uvijek muški vođa sam vlada. Često se za njega razvija kult ličnosti a ta nagodba je zaslađena malim stepenom države blagostanja. U većini slučajeva, ove države se predstavljaju kao komunističke. Druge, poput Bjelorusije i Venecuele, možda to zapravo ne zovu “komunizam” i toj ideologiji se može dati drugačije ime.

Na primjer, bolivarizam u Venecueli, nacionalno jedinstvo u Bjelorusiji ili džuče u Sjevernoj Koreji. Jednopartijski sistem pretvara Komunističku partiju u državu, a njenog lidera u de fakto diktatora. Nekontrolisani kolektivizam, ili sebična i populistička retorika vladajućeg diktatora koja daje prednost masama nad pojedincima, “opravdava” njegovu vladavinu i sistem. U državama poput Bjelorusije i Kine, ovo je dovelo do represije nad disidentima i izgradnje koncentracionih logora kako bi se oni uklonili iz “zdravog društva”.

Poput komunističkih država prije 1989. godine, vladajući režimi svih ovih zemalja su antizapadno nastrojeni u zvaničnoj retorici, a često i u akcijama. Ta antizapadna agresija bila je još jedna važna odlika komunističkih država 20. vijeka.

Međutim, da li će ovaj broj porasti ili opasti u 21. vijeku? Tokom dvije decenije nakon pada komunizma u Evropi, demokratija kao doktrina ljudskih i političkih prava stalno se širila svijetom. Diktatori su osjećali pritisak da održe makar privid funkcionalne izborne demokratije u svojim zemljama. Amnesti internešenal i Fridom haus uspješno su posramili autokrate podstičući ih da isprave zloglasnu taktiku i oslobode političke zatvorenike.

Ali nakon 2010. godine, ovaj trend se postepeno preokrenuo. Simbolično, te godine je kineski pisac i prodemokratski disident Liu Sjaobo dobio Nobelovu nagradu za mir. Peking se osjećao uvrijeđenim od zapada i okomio se na Liua, njegovu porodicu i prijatelje. Vlasti su mu uskratile liječenje od raka i on je prerano umro sedam godina kasnije.

Zatim, 2020. godine, pandemija je stvorila idealnu priliku za Peking da demontira demokratiju u Hong Kongu, i mjesto koje je nekada bilo svetionik političke i ekonomske slobode je palo. Autokrate svih kategorija su to primijetile.

Ali, zar čitava ideja kapitalizma i profita nije anatema za centralna načela komunizma? I ako jeste, kako su se ove dvije suprotnosti privukle? Nakon reformi tadašnjeg kineskog lidera Denga Sjaopinga 1978, u Kini je napravljeno veliko otkriće primijenjene politike: da možete imati kapitalizam bez demokratije. Uočivši jaz na tržištu ideja, Deng je odlučio da je “veličanstveno obogatiti se”, što je značilo da je kapitalizam ideološki neutralan i da može služiti potrebama komunističkog režima.

Trenutni brak kapitalizma i komunizma je lekcija za demokrate da ne vjeruju svojim željama. Umjesto toga, često reklamirana hipoteza o demokratizujućim efektima kapitalizma mora biti stavljena na probu. Jasno je da kapitalizam ne čini autoritarnu ili totalitarnu Bjelorusiju, Kinu, Laos ili Vijetnam ništa manje autoritarnim ili više prodemokratskim ili prozapadnim. Kuba, Sjeverna Koreja i Venecuela su odbacile kapitalizam kada su postale komunističke i oklijevaju da ga ponovo prihvate. Ali kineski entuzijazam za nedemokratski kapitalizam od 2004. godine - poznat kao “pekinški konsenzus” na zapadu - mogao bi ih natjerati da uskoro slijede taj primjer.

Ekonomski uspjeh Kine, ako potraje nekoliko generacija, može dovesti do utvrđivanja komunizma u nastajanju 2.0, sa kapitalizmom kao sastavnim dijelom ove ideologije. Komunistički kapitalizam više nije oksimoron, sve dok vladajuća komunistička partija potčinjava preduzetnike svojoj ideologiji i upravljanju.

Pa koje su to specifične karakteristike nove komunističke 2.0 države? Možda je samoproglašenje komunističke države najočiglednije i da se to nađe u ustavu. Čak i ako mu neke države daju drugačije ime.

Građanska i ljudska prava su ozbiljno ograničena i često se osuđuju kao “zapadna smicalica”. Na primjer, u Kini ne postoji nijedno individualno pravo glasa, dok država zapravo posjeduje tijela građana da sa njima radi šta hoće.

Sličan nivo zlostavljanja primjetan je u Sjevernoj Koreji i Vijetnamu. A rastuća represija je takođe uočena u Bjelorusiji i na Kubi.

Zapad je nedavno postao svjestan opasnosti sa kojima se mogu suočiti njegove liberalne i demokratske vrijednosti, te činjenice da kapitalizam sam ne može da garantuje slobodu i ljudska prava. Strah da je doba imperijalizma komunističke Kine već došlo, motivisao je Australiju, Veliku Britaniju i SAD, na primjer, da osnuju novi vojni pakt. Manjkavo - i vjerovatno na oduševljenje Pekinga - sporazum AUKUS isključuje EU.

U Kini su se tradicionalne karakteristike totalitarizma nepovratno spojile sa apetitom sistema za visokotehnološkim uslovljavanjem i nadzorom. Na primjer, potpuna kontrola muslimana iz Sinđijanga omogućena je kroz masovnu bazu podataka o DNK i dužici oka stanovništva tog regiona.

Tehnologija i vještačka inteligencija su uglavnom nenasilne metode komunizma 2.0 za proširenje potpune kontrole nad stanovništvom, osiguravajući da svaki pojedinac poštuje pravila partije. Ovo povinovanje je omogućeno i novim industrijskim kompleksom za vojni nadzor, koji će biti u središtu uspješnog komunističkog kapitalizma.

Više kontrole znači više radnih mjesta u ovom kompleksu, što se direktno pretvara u ekonomski rast, koji će se opet vratiti u finansiranje te kontrole - što je savršena povratna sprega totalitarizma, bez izlaza. I tako represija postaje prepoznata kao motor ekonomije; garancija prosperiteta za većinu (mada ne za sve).

Seizmički prelazak sa komunizma 1.0 u sovjetskom stilu, zasnovanog na teškoj industriji, na kineski komunizam 2.0 podržan vještačkom inteligencijom, može se vidjeti u različitim stepenima u tih sedam komunističkih država. Sjeverna Koreja je nedvosmisleno država komunizma 1.0. Pjongjang i dalje odbija da slijedi put komunizma 2.0, iako ga Peking tiho gura u tom pravcu (mada postoje znaci da se to možda mijenja). U međuvremenu, Kuba i Venecuela su takođe bliže komunizmu 1.0, i dalje prave nepragmatične izbore zasnovane na idealizmu i ideologiji. Na drugom kraju spektra, Bjelorusija, Laos i Vijetnam koriste sve što je ekonomski isplativo (sve dok vladajuća partija kontroliše proizvodnju i profit). Oni su savjesni kineski đaci, skloni primjeni komunizma 2.0.

Ukoliko svjetske demokratije ne pronađu atraktivna i efikasna rješenja za socioekonomske probleme kao što su nezaposlenost, pad životnog standarda i prihoda, i nedostupna medicinska njega, bojim se da će komunizam 2.0 pobijediti. U ovom scenariju, broj komunističkih država će rasti, a individualne i političke slobode će se smanjivati.

Ostatak teksta možete pročitati OVDE