Prvi maj sve više predstavlja priliku za produženi vikend, a sve manje dan sećanja na borbu radnika za bolje uslove rada, ocena je sindikalaca koji upozoravaju da su radnička prava i dalje ugrožena, sindikalni aktivizam oslabljen, a položaj zaposlenih dodatno pogoršan nesigurnim oblicima rada.
Nekadašnji predsednik Ujedinjenih granskih sindikata Nezavisnost,
Zoran Stojiljković, ocenjuje za Direktno da se Prvi maj danas sve češće doživljava kao produženi vikend, a sve ređe kao dan podsećanja na istorijske borbe radnika za osnovna prava. Kako ističe, ideja „tri osmice“ – osam sati rada, odmora i slobodnog vremena – i dalje je za mnoge zaposlene nedostižan ideal, uprkos tehnološkom napretku i formalnom širenju radnih prava.
- Radnička prava danas nisu nestala, ali su ozbiljno erodirana i relativizovana. Pravo na dostojanstven rad podrazumeva ne samo pristojnu zaradu, već i slobodu od pritisaka, ucena i političkog uslovljavanja, što u praksi često nije slučaj. U društvu u kome značajan deo zaposlenih ne može da dostigne ni prag dostojanstvene zarade, a nejednakosti rastu, jasno je da je socijalna sigurnost daleko od zadovoljavajuće - navodi Stojiljković.
On ukazuje i na paradoks da većina građana načelno podržava sindikate, ali da je tek manji deo spreman na konkretan angažman.
- Danas imamo situaciju u kojoj tek oko petine zaposlenih ima razvijen sindikalni identitet i spremnost na aktivizam. Razlozi su višestruki – od straha i rizika koje nosi sindikalno organizovanje, do dubokog nepoverenja u same sindikate, koji su često marginalizovani i bez realnog uticaja - objašnjava on.
Prema njegovim rečima, dodatni problem predstavlja i promenjena struktura rada. Klasična industrijska radnička klasa više nije dominantna, a na njeno mesto dolazi široki sloj nesigurno zaposlenih – prekarijat.
- U uslovima digitalnog kapitalizma, platformskog rada i algoritamskog upravljanja, sve veći broj ljudi radi bez stabilnosti i jasne perspektive.
Sindikati moraju da pronađu način da obuhvate i te radnike, uključujući i visokoobrazovane profesionalce i samozaposlene, koji često ne prepoznaju sebe kao deo radničkog korpusa - kaže Stojiljković.
On zaključuje da bez obnove solidarnosti i modernizacije sindikalnog delovanja nema ni suštinskog unapređenja položaja radnika.
- Ako sindikati ne postoje ili nisu dovoljno efikasni, potrebno ih je iznova osmisliti i ojačati. U suprotnom, Prvi maj će za većinu ostati tek vreme za uranak, a ne podsticaj za društveni ustanak u borbi za pravednije i dostojanstvenije uslove rada - poručuje Stojiljković.
Predsednica Asocijacije slobodnih i nezavisnih sindikata Srbije Ranka Savić povodom 1. maja za Direktno kaže da srpski radnici nisu daleko od onog položaja čikaških radnika 1886 godine.
- Dobro, taj položaj nije baš identičan, ali činjenica je da se i dalje borimo za mnoge stvari koje su još tada pokrenute. Borimo se za to da se ne radi duže od osam sati, jer je Srbija, prema podacima Evrostata, u proseku na 41,3 radna sata nedeljno, što je najviše u zemljama EU. Borimo se za poštovanje zakona, pre svega
Zakona o radu, jer živimo u zemlji u kojoj se zakoni donose, ali nije presudno da li će se oni u praksi i primenjivati. Borimo se i za to da radni sporovi ne traju godinama, jer nije retkost da traju i po četiri do pet godina, dok je radnik za to vreme van radnog odnosa i bez plate. I ono što je, po mom mišljenju, najveći problem jeste ogroman uticaj politike, koji je postojao uvek - kaže Savić.
Ukazuje da je važno i pitanje rada na ugovorima o privremenim i povremenim poslovima.
- Oni jesu potrebni i poslodavac može da angažuje radnu snagu dok mu je potrebna, ali nije normalno da to bude rad van radnog odnosa, jer tada radnici nemaju pravo na bolovanje, godišnji odmor, regres, topli obrok i druga osnovna prava - ističe Savić.
Dodaje i da radnici u Srbiji 1. maj masovnije obeležavaju proslavom, nego protestima.
- Na moju veliku žalost, ljudi danas više slave 1. maj urancima nego što izlaze na ulicu i bore se za svoja prava. Ali to je i deo naše tradicije i dugogodišnjeg socijalističkog samoupravnog nasleđa, a tu je i velika odgovornost sindikata koji nisu jedinstveni i ne deluju zajednički u borbi za prava radnika, pa radnik često ne vidi smisao da izađe na proteste - zaključuje Savić.
Komentari 1
ostavi komentar