Kolumne

Aleksandar Fatić

08. 08. 2022. 06:00 1

Načelo etičkog opreza

Nedavno je jedna uticajna novinarka s pravom konstatovala da razrasli i široko metastazirani običaj da ljude prvostepeno osuđene za ubistvo nazivamo "ubicama" predstavlja ozbiljan etički delikt koji ugrožava integritet celog društva. Za to postoji više razloga, od kojih su neki proceduralni (prvostepene presude nisu konačne), a drugi su suštinski.

Manir označavanja ljudi kao "ubica", ali i upotrebe reči "ubica" kao kvalifikacije (u saobraćajnim nesrećama, "auto ubica", ili pri prirodnim nesrećama "ajkula ubica", ili pri gubitku života usled očiglednih nezgoda "gliser ubica", itd.) govori o jednoj moralnoj neopreznosti i neozbiljnosti koja karakteriše javni i medijski govor.

Navedeno se posebno odnosi na presude u kojima se izriče najteža moguća sankcija od 40 godina zatvora, predviđena kao zamena za smrtnu kaznu, i kao izuzetna sankcija koja odstupa od načelnog maksimuma zatvorskog kažnjavanja koje je ograničeno na 20 godina.

Jedno od osnovnih načela krivičnog prava pri izricanju kazni je pridržavanje onoga što se danas na svim ozbiljnim pravnim fakultetima izučava kao "Fon Hiršova mreža osuda", a čiji autor je danas penološki klasik Endru fon Hirš. Po fon Hiršu, pri izricanju kazni mora se izgraditi uverljiva korelacija između relativne ozbiljnosti krivičnog dela (dakle ne apsolutne ozbiljnosti, nego relativne, u odnosu i na druga moguća teža dela) i oštrine izrečene kazne.

Ta mreža onda izgleda kao jedan koordinatni sistem, koji ima dve ose. Na jednoj osi, recimo vertikalnoj, nalaze se različiti nivoi težine krivičnih dela, a na drugoj, horizontalnoj, jesu odgovarajuće sankcije. Tako, na primer, ako je najteža kazna moguća u jednom sistemu 20 godina zatvora, kao što je slučaj u našem sistemu, a izuzetno se može izreći i kazna od 40 godina zatvora kao zamena za smrtnu kaznu, koja je ukinuta, onda je jasno da je kazna od 40 godina zatvora rezervisana za najteža, neuobičajena, ekstremna krivična dela.

Iako je ubistvo u apsolutnom smislu teško krivično delo, jedno od najtežih, ono u relativnom smislu u opisanom penološkom kontekstu nije najteže delo. Naime, najteža kazna je po logici mreže osuda rezervisana za najekstremnija dela poput masovnog ili serijskog ubistva, teških ratnih zločina, itd.

Ubistvo samo po sebi, iako u apsolutnom smislu strašno delo, nije ni neuobičajeno, ni najteže zamislivo krivično delo. Ono spada u teška, ali "obična" krivična dela, kakva se dešavaju u svim društvima i trebalo bi, po fon Hiršovoj logici, da bude sankcionisano u uobičajenom rasponu kažnjavanja, a nikako ne maksimalnom, ekstremnom, izuzetno mogućom kaznom koja je zamena za smrtnu kaznu.

Ako je kazna od 40 godina zamena za smrtnu kaznu, onda se ona mora primenjivati samo na one slučajeve u kojima bi, inače, bila izrečena smrtna kazna. Čak ni u zemljama u kojima se smrtna kazna i danas relativno često primenjuje, ona se ne izriče za sva ubistva, već samo za najteže slučajeve, a pogotovo se ne izriče roditeljima maloletne dece, ako postoji ikakva alternativa.

Osnovni princip etike u pravosuđu je da se ovlašćenja primenjuju na minimumu, dakle da se ono što zakon predviđa koristi smotreno, imajući u vidu činjenicu da u krivičnom postupku, za razliku od parničnog, ne postoji nikakva, ni približna, "ravnopravnost oruđa", odnosno sredstava kojima raspolažu strane u postupku. S jedne strane je država, čiji resursi su, u odnosu na bilo kog građanina, faktički neograničeni i nesamerljivi, a s druge pojedinac, okrivljen od strane države, koji se teško može suprotstaviti hajci, ako država odluči da takvu hajku protiv njega vodi.

Upravo iz navedenih razloga, postoji razlika u standardima dokazivanja između krivičnog i parničnog postupka. U krivičnom postupku, taj standard dokazivanja je, u anglosaksonskom pravu, dokaz "izvan razumne sumnje", koji je kod nas, loše i neprecizno, formulisan kao "izvesnost".

U parničnom postupku, standard dokazivanja je balans verovatnoće, dakle ocena suda o tome da li neki dokazi dovoljno ukazuju na neki zaključak, jer u parnicama stranke su relativno ravnopravne, odnosno to su, često, individualni građani. Ovo uverenje suda o činjenicama, naravno, ne može biti arbitrarno, kao što je uglavnom slučaj u parnicama kod nas, nego sud mora jasno argumentisati svoje uverenje. To nije subjektivno uverenje, nego logički zaključak.

Imajući u vidu teške posledice krivičnih osuda za građane i očiglednu nesamerljivost sredstava za dokazivanje između države, koja goni čoveka, i samog pojedinca, pravosudna etika nalaže da sud mora minimalno primenjivati predviđena ovlašćenja, odnosno da mora smotreno odlučivati o kaznama, uvek vodeći računa o tome da postoji mogućnost, koliko god ona bila mala, da čovek ipak bude nevino osuđen. Upravo to je bio jedan od ključnih argumenata za ukidanje smrtne kazne, u kome sam, kao član radne grupe, i sam lično učestvovao u vreme vlade premijera Đinđića. Otuda i procesne odredbe da se na okrivljene uvek primenjuju blaže odredbe zakona, čak i onda kada je takva primena retroaktivna.

Naše prosuđivanje uvek je ograničeno. To je slučaj i u najrazvijenijim sistemima prava, a pogotovo tamo gde taj razvoj nije naročito odmakao. Stoga je oduzimanje života drugom čoveku, bilo fizički, smrtnom kaznom, bilo faktički, doživotnim zatvorom, ozbiljna stvar koja nije igračka i kojom se mora rukovati sa dodatnom nesklonošću i dodatnim moralnim otklonom.

Mi ne znamo da li je neko "ubica", a pogotovo ne znamo da li je tretiran pravedno, čak ni onda kada imamo pravnosnažnu presudu, a kamoli kada je još nemamo.

Etički oprez je imperativ svake javne delatnosti, uključujući i medijsko izveštavanje. On je suprotan dinamici krda, većine, kolektivnog linča. Upravo u suprotstavljanju linču leži sama suština prava kao vrednosne orijentacije društva.

Vladika Njegoš je pisao: "kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovjestvom".
Medijska hajka, nazivanje ljudi "ubicama" bez pravnosnažne presude, zloupotreba većine, mase, krda, horde i drugih istorijskih socijalnih i bioloških fenomena prinude nad istinom, predstavljaju nasilje.

U istoriji ljudskog društva, većina, masa, uvek je bila na strani nepravde, neistine, zločina i korupcije. Uvek je manjina bila lučonoša svetlosti.

Upravo iz navedenih razloga, pravo ne sme biti predmet medijske zloupotrebe, instrument "volje većine" ili percepcije većine, nego mora težiti ka tome da bude izvor svetlosti.

Problem je u logičkoj pretpostavci za navedenu ulogu prava: da bi ono moglo biti izvor svetlosti, njegovi poslenici moraju u sebi nositi neugaslu etičku svetlost.

Prof. dr Aleksandar Fatić

Dragi čitaoci, da biste nas lakše pratili i bili u toku preuzmite našu aplikaciju za Android ili Iphone.

Komentari 1

ostavi komentar

Ostavi komentar

Da biste komentarisali vesti pod Vašim imenom

Ulogujte se
Pravila komentarisanja
Prednost u objavljivanju komentara imaće registrovani korisnici i kvalitetniji komentari.
Direktno.rs zadržava pravo izbora, brisanja komentara, ili modifikacije komentara koji će biti objavljeni.
Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo. Komentari koji sadrže govor mržnje i psovke, takodje neće biti objavljeni.
Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove redakcije, već samo autora komentara.


Fakiri

Zoran Živković [25.03.2024.]




Video dana

Pobednički ples

Anketa

Šta će Partizan uraditi u Evroligi?

Rezultati