Grigorije: Tišina - najglasniji odgovor na realnost koja nas okružuje

U posljednje vrijeme veoma me zaokuplja promišljanje o smislu i značaju tišine, tačnije o njenom sve očiglednijem odsustvu u našim životima. Tišinu, čini mi se (ma koliko to na prvi pogled izgledalo paradoksalno), ne bi trebalo suprotstavljati buci, jer čak i kada oponent ne postoji tišina ima svoju vrijednost, težinu i značaj. Potreba za njom ne dolazi uvijek i isključivo od prezasićenja bukom, jer tišina ne podrazumijeva (premda može) fizičku izolovanost od svih dešavanja i informacija.
Mjesto tihovanja nije "tamo“ ili "onamo“, ono je u nama samima.

Кao i svako čovjekovo stanje, tišina ima svoje dimenzije, svoju dubinu i širinu, jer tišina nije isto što i praznina u pogledu riječi, značenja i smisla. Prije bi se moglo reći da je tišina stvar mjere riječi, od koje zavisi razumijevanje njenog i svekolikog smisla, koji je u konačnom neizreciv, ali do koga se bez riječi ne može doprijeti. Tišina nije odustajanje od riječi, od slova, već bjekstvo od površnog prazno(g)slovlja u neizrecivu dubinu Slova. Stoga lako možemo zapasti u stanja krajnosti, počev od periodičnog kratkog mirovanja bez govora i bez dubljeg promišljanja pa sve do stanja introvertnosti, pasivnosti i nemogućnosti pokretanja uslijed opravdane i nasušne potrebe za aktivnošću. Neophodna je velika hrabrost, osviještenost i volja da bismo se odvažili na takvo tihovanje, koje je put dinamičnog mirovanja, kojim hodeći u tišini istinski slovimo o svemu.

Odličan i pouzdan orijentir u našem traganju za tišinom može da nam bude, kao i u svemu drugom, Sveto Pismo. U Svetom Pismu se motiv tišine prepune smisla i značenja pojavljuje na nekoliko ključnih mesta. U prvoj knjizi Svetoga Pisma, u Кnjizi Postanja, pisac u pjesničkom duhu pripovijeda kako Bog riječju stvara svijet. Svet, taj ukras i ljepota bića (jer kosmos znači upravo ukras) tako nastaje sazvučjem prvostvorenog bezdana, tišine nad kojom se uzdiže Duh, i božanske Riječi.

Da bi Riječ koja nosi život zazvučala, neophodna je, dakle, tišina. Кada je prorok Ilija, savremenim jezikom kazano, kao disident boravio na gori Božijoj Horivu, Gospod mu se nije javio u znaku jakoga vjetra, niti zemljotresa, niti ognja, nego u glasu ,,tihom i tankom“, pred kojim prorok zaklanja lice svoje plaštom (1 Car 19). Tihi glas ili tiha riječ jeste najbolji opis teofanija, javljanja Božijih, kroz vijekove potvrđena u mnogim primjerima Pisma. Tišina tako nije samo poimana kao stanje iščekivanja momenta javljanja Boga nego i kao molitva, meditacija, odavanja hvale i časti Bogu, kako prorok Zaharija kaže: ,,Neka ćuti svako tijelo pred Gospodom, jer usta iz svetoga stana svog“ (Zah 2,13).