Finale prvenstva u portirovoj kabini

Još se sjećam Mundijala u Italiji 1990. godine i utakmica tadašnje Jugoslavije. Skupljanje nogometnih sličica i popunjavanje albuma u to vrijeme je bio hit. Ostaje žal što nisam uspio da ga kompletiram. Nedostaju tri sličice.

Radilo se sve i svašta da bi se došlo do sličica igrača koji nedostaju. Čak sam i točak sa tadašnjeg Rogovog brenda BMX dao u zamjenu za hrpu fotografija tadašnjih nogometnih zvijezda. Bio sam naružen od oca i natjeran da sve vratim. Sjećam se i utakmice Bajern - Crvena zvezda i pobjede beogradskog tima u polufinalu Kupa šampiona 1991. godine, otac i njegovi prijatelji, njihova djeca i ja kao da smo bili na tribinama…

‘Dosada ova utakmica’

Nogomet se nije samo gledao, već živio!

Utakmicom između Turske i Italije otvoren je Euro 2020, koji je zbog pandemije korona virusa prolongiran za ovu godinu. Nikad manje publike zbog ograničenja na javnim okupljanjima, ali ljubitelji najavažnije sporedne stvari na svijetu s nestrpljenjem su isčekivali da turnir konačno počne.

U pokušaju da nastavim očevu tradiciju, pozovem moga četrnaestogodišnjeg sina da skupa gledamo i razočaram se. Jedva da je odgledao prvo poluvrijeme i to uz konstantno virenje u pametni telefon u ruci, a onda kulturno - “ćao!”.

“E ćale, dosadna ova utakmica…. Odoh ja u sobu, vidimo se…”

Hvata me nostalgija i žal za nekadašnjim vremenima, kada smo uživali u nogometu. Kontam, možda je kriva pandemija, a onda malo bolje razmislim i shvatim da se mnogo toga promijenilo.

Mladi danas slabo prate sport, a još se manje njime bave. Nerijetko slušam muke s kojima se susreću moji prijatelji kada upišu djecu u neki sportski klub, a nogomet posebno. Vrlo teško mlade generacije danas uspijevaju uporno i kontinuirano da se bave sportom. Većina njih bi odmah da budu “zvijezde” da imaju visoke plaće i da žive u luksuzu. Ili ih još više roditelji tjeraju na treninge, iz istog razloga.

Tu su i igrice i pametni telefoni koji su zaludjeli ovu generaciju. Danas mladi provode većinu slobodnog vremena listajući Instagram, TikTok, YouTube i ostale popularne društvene platforme. Oni traže samo instant stvari, a nogomet to nije…

Sjedinjene Američke Države su bile domaćin Svjetskog prvenstva u nogometu 1994. godine. U to vrijeme u Bosni i Hercegovini rat bijesni, većina sela i gradova su bez električne energije i televizijskog signala. Ipak, želja da se prati globalni događaj najvažnije sporedne stvari na svijetu bila je toliko jaka da je nadišla sve prepreke i poteškoće.

Televizija se gledala na kapaljke, uglavnom je to bio mali TV-primjenik u crnobijelom izdanju, koji je mogao da se napaja preko akumulatora. U mahali je bio jedan čovjek koji je imao tako podešen televizor. Signal se hvatao iz Hrvatske putem krovne antene. Gužva pred utakmicu kao da smo na stadionu. Teško je bilo upasti u susjedovu kuću da pratiš tekme Mundijala.

Na kraju sam uspio

Moraš se dovijati različitim idejama kako bi pogledao sve utakmice. Neke ipak nisam uspio, ali za finale sam se potrudio. Ubijedio sam oca da sa portirom u firmi dogovori gledanje utakmice između Brazila i Italije. U to vrijeme bihaćki “Krajinametal” je radio punom parom i struje nije falilo…

To finale nikada neću zaboraviti…

Ljeto, vrućina, mala portirska kabina i televizor domaće proizvodnje u boji. Iako je fudbalska javnost s početka bila skeptična po pitanju održavanja Mundijala u Sjedinjenim Američkim Državama, ispalo je to najgledanije prvenstvo u historiji.

Brazil i Italija su odigrali tešku utakmicu, prepunu šansi… Na kraju je Brazil odnio titulu pobijedivši na penale. Finale je obilježio promašaj Roberta Baggia, i brojne odbrane vratara Claudia Taffarela i Gianluce Pagliuce.

Eh, kako se nekada živjelo za nogomet…

A danas…?