ĐEDO: Cetinjski Mojsije

U mladosti je izučavao bogoslovlje i stare jezike. Putovao po Bernu i Rimu. Konačno se skrasio u Atini i doktorirao na Svetom Grigoriju Palami. Nestvorena svjetlost postala je i njegov cilj. Jedno vrijeme je bio u Parizu, a zatim došao na Bogoslovski fakultet u Beogradu - stara zgrada u Ulici kralja Petra.

Još kao student volio je da se povlači u askezu i tihovanje. Obilazio je svetogorske starce i od njih se učio podvigu. Kasnije je ta iskustva slikovito prenosio studentima. Divota ga bilo slušati. Jedna monahinja je kazivala, kako ga je jednom vidjela na nekom poluostrvcu punom zmija. Amfilohije se tamo, s brojanicom u ruci, molio. Kada ju je vidio, pozvao je da dođe. Plašeći se, monahinja mu reče: "Ne smijem". Na toj joj mladi monah reče: "…Ako vjere imaš, nemaš se čega plašti". Srdita monahinja mu odgovori: "Vjere imam, al' imam i mozga. Nisam luda kao ti!" Dok se vraćala, pali su joj na pamet jurodivi Hrista radi. Shvatila je da je jednog takvog upravo vidjela.

U nekim stvarima Đedo je bio tvrdovrat, nije cijenio akademsku teologiju. Iza sebe na katedri ostavio je pustoš i diletante. Gajio je nekakav čudan prezir prema akademizmu i prosvećenosti. Išao je toliko daleko da je kritikovao Dositeja Obradovića, smatrajući ga suprotnošću Svetom Savi. Čudno je to bilo suprotstavljanje, jer je upravo Dositej bio u mnogo čemu naslednik Svetog Save. Dositejev bijeg iz manastira bio mu je sablažnjiv. Prosvećenoj Evropi suprotstavljao je svoje monaške ideale prohujalih vremena. U svemu tome bješe nečeg djetinje naivnog.

Mnogi su ga smatrali kontraverznim, a on, zapravo, to i nije bio. Nisu mogli da shvate dubinu i širinu njegovog duha. Pa i pored te dubine i širine, za ovozemaljsku politiku je bio naivan. Često su se oko njega muvali sumnjivi tipovi, razni pravnici i mutivode, kojima je vjerovao. Zapravo, možda i nije vjerovao, možda je samo preširoko gledao.

Uviđao je on svu bjedu sitnih šičardžija, ali nije htjeo da im sudi. Nekada je predavao Stari Zavjet i dobro znao da kod Mojsija piše: "Osveta je moja i ja ću vratiti". Takav je bio od početaka, i dok je boravio u Beogradu. U Beogradu je mladi jeromonah i docent vodio aktivan društveni život. Družio se sa pjesnicima i piscima, političarima i disidentima, studentima i prostim narodom. Uglavnom je služio u manastiru Vavedenje.

Ipak, na beogradskom asfaltu i akademskim klupama nije mogao slobodno da diše. Sve više ga je vukla Crna Gora. Ali, prije toga morao je da prođe još neka iskušenja. Postao je vladika banatski. U banatskoj ravnici pokušavao je da oživi isihastičke ideale. To nije moglo na plodnoj zemlji, moglo je samo u nekom kršu ili pustinji. Noću bi se molio i čitao Pismo. Posebno ga je privlačila Knjiga izlaska, u kojoj se govori o Mojsijevom penjanju na Sinaj i "viđenju Boga".

Malo koji biblijski stihovi su ostavili na Đeda tako jak utisak kao neki iz te knjige: "Opet reče Mojsije: Molim Te, pokaži mi slavu svoju. A Gospod mu reče: Učiniću da prođe sve dobro moje ispred tebe, i povikaću po imenu: Gospod pred tobom. Smilovaću se kome se smilujem, i požaliću koga požalim. I reče: Ali nećeš moći vidjeti lice moje, jer ne može čovjek mene vidjeti i ostati živ. I reče Gospod: Evo mjesto kod mene, pa stani na stijenu. I kad stane prolaziti slava moja, metnuću te u rasjelinu kamenu, i zakloniću te rukom svojom dok ne prođem" (Izl 33, 18–22). Bila je to svojevrsna identifikacija sa Mojsijem u želji da vidi lice Božije.

Tragajući za podvigom sličnom Mojsiju, Bog je uslišio želje njegove. Na Saboru SPC 1990. godine izabran je za mitropolita crnogorsko-primorskog. Ubrzo je, poput Mojsija, krenuo na Cetinje: "I istesa Mojsije dvije ploče od kamena kao što su bile prve, i ustavši rano izađe na goru Sinajsku, kao što mu zapovjedi Gospod, i uze u ruku svoju dvije ploče kamene. A Gospod siđe u oblaku, i stade onde s njim, i povika po imenu: Gospod" (Izl 35, 4–5). Upravo je na Cetinju hirotonisan za novog mitropolita. To je bilo njegovo posvećenje. Od tada je trebalo da vodi narod Crne Gore, Đedovog Novog Izraila.

Vodio je Đedo narod Crne Gore i Brdâ kao nekada Mojsije narod Izraila. I on je hitao putu slobode i dostojanstva. Naročito u vrijeme litija, kada je crnogorski faraon ustao na Crkvu i njene svetinje. Đedo je u svoj svojoj epskoj širini vodio litije, koje su podsjećale na povorku Izrailaca koji iz Egipta kreću put Obećane zemlje. Okružen sveštenicima i levitima, narodom - starim i mladim, muškim i ženskim, jezdio je mitropolit od Pljevalja do Kotora, i od Nikšića do Cetinja. Poveo ih je Đedo na težak put, put časti i slobode. Dok su njegovi đetići ratovali, Đedo je držao ruke podignute uvis.

Ponekad je umoran od silne ćeranije znao da se skloni na Cetinje. Gore je sozercavao i razmišljao. A o čemu bi ajduk moga da razmišlja? Ajduk Đedo na Cetinju sjedi, kao or'o na visokoj gredi. Odatle je on preko gora gledao polje Kosovo, Lazara i Miloša, prestoni grad Prizren. Vraćali su mu se stihovi velikog Njegoša:

"Bješe oblak sunce uhvatio,
bješe goru tama pritisnula,
pred oltarom plakaše kanđelo,
na gusle se strune pokidale,
sakrile se vile u peštere –
bojahu se sunca i mjeseca;
bjehu muška prsa ohladnjela,
a u njima umrla svoboda,
ka kad zrake umru na planinu,
kad utone sunce u pučinu".

Priviđao mu se Banović Strahinja na đogatu kako jezdi u tursku ordiju, tražeći tamo silnog Vlah-Aliju. Na trenutak bi se pojavio i lik stariša derviša dok govori:

"Strahin-bane, ti sokole srpski!
Tvome đogu i tvome junaštvu,
svud su brodi, đegođ dođeš vodi".

Tamo su i Lab i Sitnicu, tamo su se vojske sudarile. Onda bi se sjetio Kosovca Jovana, koji čuva sve Kosovo ravno. Često je i sam bio Kosovac Jovan. Koliko je samo tijela sahranio i opjela opjevao na Kosovu, obišao porušenih crkava i manastira.

Đedo je bio neženja, nije imao kao Mojsije Seforu. Bio je vjenčan sa Crkvom, i nije imao samo dva sina; ima njegovih đetića kao peska morskog. Učio je đecu golobradu, a uz gusle čojstvu i junaštvu. Kazivo im priče iz starine, o Njegošu, o Petru Cetinjskom, Crnojevićima i Kastriotu Đuri. Ukrepljivao riječima: "Blago meni moji sokolovi, blago meni junačka slobodo". Njegovi vidici su bili široki, mnogo širi od vaseljene. Njima je kao plaštom natkriljivao čemernu Goru Crnu.

Nepunih četrdeset godina vodio je Đedo narod po crnogorskim vrletima. Njegove litije su prošle vodama Crvenog mora. Konačno je savlado ovozemaljske faraone, slomio je ljutog protivnika, otpadnika Mila Đukanovića. Za presto je našao izabranika, kojeg posjekoše po Đedinoj smrti. Predao je duh svoj Bogu baš onih dana kada ovaj svijet napustiše Sveti Petar Cetinjski i vladike Rade. Na sahrani mu je dirljivo pismo Srbina sa Kosova pročitao Taso. I pogreboše Đedu u podgoričkom sabornom hramu.

Zemaljski plašt odnio je na nebo i njime natkriljuje Crnu Goru, digavši je iznad Lovćena. Za sobom je ostavio mnoge učenike. Jedan ga je od njih naslijedio, novi crnogorsko-primorski Isus Navin, koji treba da uvede pleme u Zemlju obećanu. Poslije Mojsija, Isusa hvata neki klerikalni strah. Radije bi na dvor faraona, gdje nedjeljno zasjeda sinod poltrona. Ali to na stranu, svima je sada jasno da ne usta prorok više u Gori Čarnoj, kao što bješe Đedo, kog Gospod pozna lice k licem. Vjerni učenici ga i dalje čekaju da im spusti na Cetinje Nebeski Jerusalim. Ne znaju kako i kada će doći, ali se nadaju da će doći sa imenjakom - Hristom o njegovom Drugom dolasku.

Maran ata! Dođi Gospode Isuse i povedi Đedu!