Ostali sportovi
03. 06. 2020. 11:29 3
Nacionalni sportski centri ostali samo obećanja vlasti
"Sagradićemo nacionalni stadion i još osam širom zemlje, u Novom Sadu, Nišu, Vranju, Leskovcu... Da ljudi imaju gde da igraju lopte. A najlepši i najbolji biće Nacionalni stadion u Beogradu, kapaciteta 63.000 ili 64.000 mesta na kom će se igrati finale Lige šampiona", kao iz topa je 2018. ispalio Aleksandar Vučić. Od tog obećanja je prošlo skoro dve godine, a kako vreme prolazi, sve je jasnije da od tih reči predsednika Srbije neće biti ništa.
Nacionalni stadion je bio objekat koji je toliko puta korišćen u brojnim obećanjima aktuelne vlasti. Mada nije jasno šta će nam novi stadion, budući da naša reprezentacija ni postojeće ne može da napuni, dok su plasmani na velika takmičenja sve ređa, uvek bi se, kada se za to ukaže prilika, pokrenulo pitanje izgradnje nacionalnog stadiona.
Obećao je Vučić to reprezentativcima Srbije još dok je bio premijer, posle pobede nad Albanijom u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo, koja nam nije donela ama baš ništa, te je tada istakao da će u tu svrhu država dati 250 miliona evra. I to obećanje je bilo na snazi pet godina, kada je sve puklo kao balon.
Jer, tender za izgradnju nacionalnog stadiona je poništen, od novog objekta za fudbalere neće biti ničega, gotovo da niko ne očekuje da će stadioni biti izgrađeni i širom zemlje, pa su ta obećanja još jedna u nizu neispunjenih datih našim sportistima.
Valja napomenuti da je najviše pažnje država u poslednje vreme posvećivala fudbalerima i da se namerila da im izgradi novi dom, dok su drugi ostajali bez krova nad glavom.
I dalje u ušima naših vaterpolista odzvanjaju reči ministra omladine i sporta Vanje Udovičića, koji je posle Evropskog prvenstva obećao da će montažni bazen iz Arene biti prebačen u Vrnjačku banju, te da će upravo u ovom gradu biti sagrađen nacionalni bazen. Nakon toga je postavljen kamen temeljac, obećavano je mnogo našim "delfinima", sportistima koji su nam doneli toliko radosti, ali se na tome i stalo, pa sada prostor gde je trebalo da se nađe bazen "krasi" ruina.
Slična je situacija i sa ostalim sportovima, čiji su predstavnici stavljeni na milost i nemilost i primorani su da se sami snalaze i stvaraju uslove za trening i kasnije uspehe. A koliko je država digla ruke od tih naših sportista, dovoljno je reći da košarkaši i odbojkaši nemaju svoj trenažni centar, da se broj teniskih terena može na prste nabrojati, a o uslovima za naše plivače da i ne govorimo.
Tako su košarkaši minulih godina pripreme obavljali na Kopaoniku, košarkašice na Zlatiboru, odbojkaši i odbojkašice bi posle par treninga u prestonici odlazili na Pale, dok plivači u Srbiji uslove za adekvatnu pripremu nemaju, pa su primorani da idu u "beli svet" kako bi bili spremni za velika takmičenja.
A kada baš na tim velikim takmičenjima dođu do uspeha i medalja, onda se predstavnici države brže-bolje javljaju, dolaze da se slikaju, obećavaju bolje uslove, što ispari posle samo nekoliko dana. Uostalom, toliko smo se puta do sada uverili da od bolje infrastrukture nije bilo ničega, pa naši sportisti moraju da se dovijaju ne bi li, slučajno, razočarali naciju.
A obećanja? Ma, ko još mari za njih...
Komentari 3
ostavi komentar