LIČNI STAV Vuk Bačanović: Igra dvostrukog besmisla: Crkva, Vučić i Kosovo

Jer, valja masu nekako ubijediti da je faktor koji nije, da bi i vlast mogla stvoriti privid da je nešto što nije i da nešto, u međunarodnim odnosima, zaista i predstavlja. No, ipak i u takvoj učmalosti može još gore. Uprkos braku trona i hrišćanskog oltara, koji se uvijek u istoriji, a posebno na margini istorijskih zbivanja, završavao tako da ovaj drugi bude zlostavljan i ponižen, 800 godina jedne duhovne institucije nije nimalo zanemariva stvar. Posebno ako je to Crkva, autokefalna, pravoslavna i srpska koja je bila „država“ i onda kada, spletom istorijskih tragedija, nije bilo srpske države.

Kada je oltar ostao sam, bez svog nezgodnog istorijskog supružnika i morao da se snalazi kako je znao i umio. Iznalazeći rješenja u vremenima ogromnih iskušenja, šiban stranom tiranijom i patnjama naroda koji živi u najsurovijim uslovima i kojem je bilo pakleno teško govoriti o Jevanđelju. A iz čije je strukture doslovno proizašla i jedna od dvije moderne srpske države – Crna Gora (ma kako se banana režim u Podgorici trudio da dokaže suprotno). Prije 800 godina nisu postojale današnje svjetske imperije, ali je postojala Crkva srpskih i pomorskih zemalja i njen vispreni i dalekovidi poglavar, koji je u Srpskoj zemlji sjedinio rimsku krunu i samostalnu arhiepsikopiju, ostavivši tako u amanet budućim generacijama da mala država na razmeđi svjetova i ne mora biti tako mala, ako o sebi ne razmišlja bijednički.

A 800 godina autokefalnosti, kada je u pitanju crkvena i državnička misao, obilježena je upravo u zastrašujućem duhu bijedništva. Umjesto da to bude povod za ozbiljno društveno promišljanje prošlosti i prevrednovanje tih promišljanja, s obzirom na sve što je crkvu i državu snašlo u posljednje dvije decenije, mi smo dobili Akademiju čija se glavna svrha sastojala u tome da se za kraj srpske političke i duhovne istorije proglasi Aleksandar Vučić. I to dodjelom najvećeg crkvenog odlikovanja. Sveti Sava i njegova dalekovidost nisu bili ni u drugom planu, pa čak ni drsko marginalizovani. Marginalizovani su bijednički. Patrijarh je, u stilu agenta sjevernokorejskog agit-propa, zaključio da „neumorno čini i radi i koji čini velika dela ne samo za naše vreme i priliku nego za čitavu Srbiju.“ Bez Vučića bismo bili „ozloglašena zemlja“, „zemlja genocida“, a umjesto toga „gospodin predsednik Vučić je otvorio puteve Srbiji i svetu. U Srbiji se govori i misli na drugi način. Uviđaju ljudi. Pre gospodina Vučića Srbija je kaskala za svetom.

Sa njegovim upravljanjem krenulo se velikim korakom napred. Videli smo šta se i kako radi, sa mnogo žrtve državničke, sa mnogo smisla da se srpski narod okrene prema svetu. Ono što se silom uzme, to se vrati, ali ono što se pokloni, to se nikada ne vrati! Ne smemo pokloniti ni pedalj naše zemlje.“

U Srbiji se govori i misli na drugi način? Na šta, zapravo, patrijarh misli? Jedino što je predsjednik „koji ne smije pokloniti“ promijenio jeste otvorena najava razgraničenja sa Albancima. Pri čemu je samo stvar licemjernog ekskapizma, hoćemo li otetome tepati sa „poklon“ ili nećemo. To suštinski ne mijenja ništa. Međutim, ono što je još strašnije od proglašavanja Vučića vizionarom u rangu svetog Save, jeste nedostatak bilo kakvog konkretnog crkvenog odgovora na njegove real-političke ucjenjivačko retoričke igrice i manipulacije tipa: „Želite li vi živjeti u Đakovici? Ja ne želim! Želite li vi zaista?“, ili „Ako se ne razgraničimo, za 40 godina ovaj problem ćemo imati u Vranju, želite li to?“ Crkva je dospjela u takvo stanje beznadežne ispraznosti i moralnog sunovrata da nema izbora nego da na ovakve smicalice prešutno kaže: „Da!“ Čuju se, doduše, sa margina, različiti poetični vapaji. Oni koji patrijarha proglašavaju Judom, a Vučića za izdaju tekovina Nemanjića.

A ni jedno ni drugo nije tačno. Jer da bi se bilo Juda, onda se nekako mora iz boljeg preći u užasno stanje, a to nije slučaj, jer stanje u crkvi i državi je konstanta užasa. Dok se tekovine Nemanjića nikako ne mogu izdati na način na koji to poetičari stvarnosti doživljavaju. Najprije zato jer živimo u republici, a ne feudalnoj srednjovjekovnoj monarhiji, a onda i zbog toga što „Nemanjići“ današnjice nikako ne bi bili sljedbenici Nemanjića. Jer su srednjovjekovni Nemanjići, a posebno prvi arhiepiskop srpski, bili oni koji su imali široke perspektive i razmišljali o budućnosti, te su znali da anahrono sljedbeništvo, te prosto imitiranje i idealizovanje prošlosti nikada ne donosi naročito pozitivne rezultate.

Ili još gore od nikakvih. Što, opet, nismo naučili iz devedesetih, to jeste iz retorike barbarogenijskog svođenja tradicije na opšte mjesto kojom je Vučić i došao na vlast. Jednostavno, kritika patrijarha, a posebno predsjednika se ne može svoditi na jaukanje jer su, navodno, izdali etičke i državničke principe iz katastrofalno sklepanog filma.