INTERVJU ZA DIREKTNO! Enis Bešlagić OTKRIO šta mu je Bešlić pričao u zadnjim danima svog života!

Kako biste Vi prodali svoju predstavu?

Ja sam išao onim putem, dosta se ulaže u marketing uvijek, u objavu da vidite samo termin kad je u nekom gradu. Ali s druge strane uvijek gledam da imam dobru priču i smatram da je to najbolja reklama kad ide od "uha do uha". To je malo onako sporiji proces pogotovo u pozorištu. Tad predstava treba da živi, da radi. Ja već dvije godine igram ovu predstavu i mislim da ona tek sad saživljava i u Beogradu i u Srbiji, pošto ja nisam bio toliko poznat, pa da su ljudi po defoltu dolazili da gledaju poznatu osobu, nego se nekako probijaš i onda svaka ta osoba koja gleda predstavu ide kući i "kaže to morate gledati". E sad kad dobiješ to "da se to mora gledati", vi već imate dobar proizvod i onda je bitno da tog proizvoda uvijek ima negdje da oni to mogu gledati. Zato ja igram mnogo. 330 predstava za dvije godine dana širom svijeta, 120 gradova sam obišao. Od naše dijaspore koja gore sjedi, zajedno svi, i svi su naši, do ovih ovde, gdje smo nekad podijeljeni, ali opet se doživljavamo "našima". Gdje god dođem, što je za mene najljepša stvar, oni kažu "evo ga došao naš Enis" tako da je to svojatanje meni je najdraže.

Da li postoji razlika u publici?

Ima razlika. To vam je kao, znate, gdje su djeca gladna onda oni više hoće da jedu. Gdje su malo siti malo i neće. Recimo nije isto igrat, u Dubrovniku gdje su ljudi onako opušteni, zadovoljni, šta nećeš ti, Sunce, ljepota, razumiješ, i doći sad, ne znam, u Niš gde su ljudi jednostavno u svojim većim brigama sigurno nego oni koji su u Dubrovniku. Ali je predstava takva da za svakoga ima ponešto i onda se oni pronađu. Čak i oni koji su možda u nekom izobilju života shvate koliko su sretni da to imaju, a oni koji nemaju možda toliko toga shvate da su sretni s tim, da su živi, zdravi i da je to najveća sreća. Tako da je ono zaista vrlo motivirajuća predstava i lijepa priča.

 Sa kojim osećajem će publika izaći večeras sa predstave?

Ja vjerujem da će izaći kao sretniji i kao bolje osobe nego što su bili. Ne, ne mislim da su loši, ali, znaš, mi smo dobri al' možemo biti još bolji. A to znači da, recimo, da promijenimo samo trenutak da neko nije majku svoju nazvao - roditelje, sedam dana, nije stigao od obaveza - posla. A ovako ćeš možda posle predstave nazvat majku i reći "volim te" i spustiti slušalicu. I to su poruke neke koje ja dajem u predstavi. One osnovne, najmanje, najsitnije. Nama je možda malo vremena, ali nekim ljudima koji za nas dišu svakodnevno to znači mnogo. Tako da mi nekad zaboravimo od ovog svijeta stizanja. "Pa mama ne stižem, pa bogami mislila sam doći", - možda naći više vremena za ljude koji su nam dragi, a nekako u ovom vremenu smo se svi otuđili.

Gde se završava uloga u predstavi, gde postaje Enis? Ili je to ispreplitano?

To si dobro rekla, zato što je to autobiografska priča. Ja sam sebe igram. Faktički igraš situacije. To je kao u društvu kad imaš neke situacije koje su se desile u životu, pa ih prepričavaš. Onda ti 350 puta prepričavaš istu priču, i treba naći motivaciju - kako to svaki put ispričati kao da je prvi put uz taj intenzitet i žar. Sreća da sam ja to nekako učio na akademiji, te tehnike, ali sam shvatio, možda sam samo jednu predstavu imao da mi je baš teško bilo, kao ne da mi se i imam osjećaj da je ta predstava meni trajala najduže na svijetu. Onda sam shvatio da je super da se ja zaigram na sceni odmah, da uđem energetski kao da je prvi put igram i onda ona meni brzo prođe,a publika dobije ono po što je došla. Jer njih ne interesuje jesam li ja umoran, jesam li ja pospan, je l mene boli grlo ili ne. Oni su kupili kartu prije tri četiri mjeseca, i oni sad od tebe očekuju najbolje. Ti to njima moraš dati. Ti to kad njima daš, kako kažu "srce na terenu" onda oni to prepoznaju. Posle predstave uvijek ostajem da se slikam s publikom. Što je recimo neki novi moment koji sam uveo ima dvije godine, da baš ostanem na bini, i onda ljudi dolaze i onda se oni slikaju. Podijele s tobom iskustvo. Pogledaš ih, zahvališ im se, oni se tebi zahvale na predstavi i oni ponesu tu svoju sliku, objave negde po društvenim mrežama, napišu svoje komentare i faktički i to vam bude nekakav marketing, je li, neplaćeni.

Da li je teže nasmejati publiku ili je naterati da se zamisli i šta je važnije?

Pa ja mislim da je natjerati da se zamisli u tom kontekstu. Mislio sam da ćeš me pitati "je l teže nasmijati ili rastužit". A u ovoj predstavi oni se i zamisle i rastuže i nasmiju i to sve možda u dvije minute. Ja sam igrajući predstavu nju nekako brusio, brusio, brusio da bi danas došao do ovoga do gdje jeste. Ona je stvarno roller coaster emocija. Gdje vi u jednoj minuti se smijete, onda ste odmah u emociji tuge i odmah vam dajem optimizam. Znači tako se posložilo i onda to zaista pali publiku. Onda jednostavno brzo i vrijeme proleti, a predstava traje dva sata. Kad kažem da je kraj, ljudi nemaju pojma. Mada je dva sata danas držati pažnju, pogotovo djeci, jako teško. Kako će pričat sad dva sata nešto, neko te slušat. Znaš ko da gledaš neki blockbustter, pa nemaš kad dahnut.

Da li postoji neki deo predstave koji je teško izgovoriti i posle toliko izvođenja?

Pa ima jedan dio u predstavi. Ja uvijek spominjem djecu koja su, nažalost oboljela, gdje se trudim da, sve one koji nemaju tu vrstu iskušenja, navedem da se malo zamisle, da shvate da nije sreća "para puna vreća" kako kaže pjesma, nego da mi možda i jesmo sretni, a da nekad nismo osvijestili koliko smo sretni samo što smo živi zdravi. Imamo jedan obrok i krov nad glavom i da bi to trebalo da se svaki dan podsjećamo i da kažemo "ma dobro je ako nisi televizor ove godine, kupićeš ga sljedeće. Hajde šta ima veze, ima kod mene TV, pa ćemo gledat." Stvarno vremena dolaze gdje ćemo se mi morat sve više okretati jedni drugima, jer ovaj haos u svijetu koji se dešava to će samo uputiti nas jedne na druge.

Kako uspevate da budete toliko pozitivni pored svega što ste prošli i što se dešava?

Vjeruj mi, ne znam ni ja, ali mislim da je taj neki svakodnevni reset. Ja se trudim, normalno napraviš hiljade grešaka u životu, i onda se trudim i na tim greškama se učiti. Ne zaboravam ih tako lako kad ih napravim. Vrlo mi često budu podsjetnik koliko sam nekad napravio krivih stvari i koliko imam vremena da se popravim. Najbitnije je ne gubiti nadu i ne padati u depresiju. Ti jednostavno moraš znat da sve možeš, i kad je najgore što si napravio, uvijek možeš reći "oprosti" i ići dalje. Pokazati, dokazati ljudima da ti želiš od danas biti bolji čovjek, bolji prijatelj, bolji susjed, komšija, bolji radnik, bolji učenik, bolji učitelj...

Šta biste poručili Enisu koji je radio u Nemačkoj na groblju?

Tad kad sam to radio sam bio dosta postiđen tog posla koji sam radio, jer mi je to bilo katastrofa. Dok moje kolege rade u nekim drugim firmama, kako ću ja neko ko je grobar išta napraviti u životu, i onda shvatiš da ta priča koju si tad imao i život koji si živio danas od toga živiš. Tako da Bog dragi ti nekako da neke priče, posle te nagradi tim istim pričama za koje si smatrao da su katastrofa - danas se s njima ponosiš.

Da li ste postali ono što ste želeli ili i dalje postoji "taj neko"?

Pa možda svjetovno da, duhovno bi volio biti još bolji, iskreno. Valjda to sve ide s godinama. Nekako se ljudi zatvaraju, više analiziraju svoj život. Shvatiš da ta trka frka za ovim svijetom nekad izgubi smisao. Ima ljudi koji jednostavno nikad i ne žele duhovno da napreduju. Pa se dešava ovaj haos u svijetu jer misle da kad odu sa ovog svijeta posle njih niko ne treba više da živi.
Ja mislim da je duhovnost jako bitna, kakvo imate zdravlje duhovno tako imate i fizičko zdravlje- to jedno bez drugog ne ide. Nas su učili da se kaže "u zdravom tijelu zdrav duh", a u stvari je istina obrnuta. Uvijek je izvor toga "u zdravom duhu je zdravo tijelo". Znači džaba nama zdravlje fizičko, ako naš duh iznutra nije. Onda ljudi piju tablete protiv anksioznosti, depresivni su, a generalno svi su zdravi, jetra, bubreg, sve, mozak, lijepi, ono ne daju se gledat koliko su lijepi, ali, kući šaka tableta.

Vi ste organizovali "Srcem za Halida". Kako vas je to promenilo? Da li vas je iznenadilo? Da li ste očekivali više? Ko vas je izneverio od kolega?

Pa dobro, to je normalno. Ja samo nisam htio biti licemjeran, ali ja znam šta je meni Halid pričao od tih zadnjih trenutaka svog života. Ja znam kako je on živio. Ja znam kako su ga drugi doživljavali, gledali. Jednostavno ja od njega nisam imao nikakvu korist, da sam s njim snimao pjesme, da sam mu pisao pjesme... ja sam njemu bio gost na koncertima gde me on želio da vidi, pogotovo iza rata kad je trebalo u Hrvatskoj da se osvaja tržište. Ja sam već tamo bio dosta popularan. On je dolazio zbog svega, probijalo se tržište, ali uvijek ti je trebalo nekih pozitivnih priča. Mi smo kao familija bili, ali ne smatram sebe da sam mnogo vremena proveo s njim. Koliko sam proveo, proveo sam kvalitetno i znam jednostavno da nisam želio da Halid bude ukopan tek tako. Ono,  petak je, pa onda haj ko dođe-dođe, ko ne stigne od njegovih kolega. Ali mislim da su ljudi pokazali svako ono šta jeste, kako misli da jeste, da treba ispratitit na svoj način. Ja sam ga ispratio na svoj način. Rekao sam to što sam rekao, stojim iza svake kritike koja je tad bila upućena vlasti i protokolu koji me je nekako izbacio iz takta... Ali evo to je iza nas. Halid - njegovo ime u prevodu znači vječan. Tako da on sad tamo u nekim vječnim svojim prostranstvima sigurno čeka da mi dođemo i konta "joj jeste glupi što se sekirate oko nekih stvari, što se svađate".

Tako da ja vjerujem da je to neka njegova poruka, jer on je stvarno bio čovjek koji je tako volio ljude, bio je osuđivan često zbog svoje širine. Jer ti danas čim kažeš da drugog voliš i poštuješ ti si izdajnik svog. Danas je patriotizam najveći što tako kažem i u predstavi da pokažeš mršnju i neprijateljstvo prema drugom i drugačijem i ti si tad najveći patriot svog naroda. Ali čim pokazuješ bilo kakvu varijantu, ruke pružene, emocije, ljubavi iskrene, imaš hiljade savetnika koji ti kažu zajebaće te, nemoj tako. Ja kažem, pa dobro, moj život, ja ne znam drugačije. Ja bez pružene ruke ne idem kroz život.

Vi ste njegov najbolji učenik. On je vaš najbolji učitelj.

Pa ja sam to rekao jer, trudio sam se da radim i djelujem široko kako je on radio. On bi bio uvijek domaćin svima kad dođu u Sarajevo. Gdje god on dođe ljudi bi dolazili zbog njega, da se druže s njim. Bilo gdje da putuje, ali on je imao jugoslovensku karijeru i onda je njemu bilo lakše obnoviti te odnose, a ja danas moram stvarati, graditi nove odnose, jer ja ne znam te ljude prije rata iz Srbije, iz Hrvatske i onda ti moraš graditi nove prijatelje, iako su oni možda previše desno orijentirani nego kako bih ja volio.
Ali ti shvatiš da u svakom čovjeku ima i dobro i loše. I samo ovisi o nama šta budimo u njima. Onda sam ja to shvatio i onda kreneo stopama takvih ljudi koji su uvijek budili u nama lijepe emocije.

A da li biste voleli da možda Jakov Jozinović jednog dana vas gleda na taj način, pošto ste ga vi prepoznali kao zvezdu još pre sedam godina?

Pa on, ja mislim, i dan danas mene respektuje jer mi se vidimo često. Posavjetujem ga, primi te savjete pogotovo to da se mora odmarati, da mora čuvati glas svoj, da se ne smije previše davati. Jer se može desiti, pošto on ipak ovisi o svom glasu, svaki umor, svaki napor njemu sutra može poremetit, otkazat neke koncerte koje je već rasprodao. Mislim da je opravdano i kad kolege pjevači kažu "zašto nema svoje pjesme, ok da pjeva pjesme ali ne sad da toliko zarađuje na našim pjesmama" ali jednostavno to se desilo. Ja ne znam kad se to desilo ikad na ovim prostorima i mislim da je lijepo sad to dijete podržati da napravi svoje, da pjeva, da radi, jer očigledno je da ima neku karizmu koju je Bog dao. I ti to sad više ne možeš spriječiti. Ja kažem sad da izbaci pjesmu "cipiripi" i da to pjeva - svi će pjevati to. 

Ali mislim da tu nekako svi treba da imamo pomirljiv ton i da shvatimo njegovu mladost jer on ima 20 godina,  on to nije mogao predvidjeti. Šta se desilo, samo je išao, išao, išao i onda ne kaže se džaba kod nas da je put do pakla poplačan dobrim namjerama. Ja smatram da su svi tu nekako i krivi i zaslužni za njegov uspjeh. Pa i svi ti pjevači i Čola i Džiboni i Balašević i Oliver svi oni su zaslužni. Zašto on toliko ljubavi pruža? Jer je on odrastao na njihovim pjesmama. E sad, on je dijete, ja vjerujem koje će napraviti dosta lijepih pjesama, već je izbacio dvije pjesme koje su jako lijepe. Koliko znam da će cijeli album biti spreman sad za ljeto. Tako da eto ide, radi i želim mu svu sreću ovog svijeta i evo nek on bude neka naša ta zvijezda Danica koja se rodila i koja tako treba da spaja ljude. Nije mu lako. To je dijete, ima 20 godina, na njemu je ogroman teret. Nije lako ići širiti ljubav dok ljudi potroše milijarde da nam pokažu kako mi ne možemo zajedno i svakodnevno nam govore da se Srbi ne osjećaju lijepo u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji, i ti sad ideš između toga i kažeš ja se osjećam lijepo. Ili te ne doživljavaju dovoljnim patriotom svoje zemlje, ovamo si za njih izdajnik, za ove si druge heroj i to je tako uvijek.

Da li postoji mogućnost da se tu ostvari neka saradnja? Videli smo ga, on ima talenta i za glumu.

Ima, ima. Dobar je. Vrlo je talentiran. 100% on ima talenta. Ima talenta i za glumu. Ja mislim da će biti i ta vrsta saradnje, jako lijepo napraviti, svi se trude uvijek da imaju neke popularne likove u serijama, je l'? Uvijek je toga bilo, da uzimaš popularno da bi dobio što veću gledanost, da bi ta serija koju ti radiš imala veću popularnost, da bi svi više i zaradili i da bi imali posla. Tako da ja vjerujem da će i on sigurno biti i meta nekih producenata i režisera koji će ga sigurno uzeti zbog njegove popularnosti.