Sećanje na Bogdana Tirnanića

Bogdan Tirnanić, jedan od najautentičnijih autora srpskog žurnalizma, ovaj svet napustio je 16. januara 2009, pre 15 godina.

Tirnanić je bio novinar, filmski kritičar, esejista, urednik, čak i glumac, osobenog autorskog stila, duhovit, domišljat, kreativan, uglavnom, kako se kaže, bez dlake na jeziku, britke reči i lucidne misli.

Kao kritičar i novinar karijeru je započeo šezdesetih u avangardnom omladinskom listu "Susret", pisao je takođe za časopis "F". Sedamdesetih je postao poznato novinarsko ime.

Uređivao je list "RTV revija", časopis "Nju moment", bio saradnik reklamne agencije Sači i Sači, kreativni oslonac kampanje "Lepše je sa kulturom", sredinom devedesetih. Radio je za TV Politika.

U nedeljniku NIN, uglednom beogradskom magazinu, sa tada ogromnim tiražima, proveo je dve decenije, uglavnom kao urednik rubrike kultura. Objavljivao je međutim u najrazličitijim glasilima Srbije, i negdašnje Jugoslavije, poput "Politike", "Borbe", "Dnevnog telegrafa", "Duge", "Bazara", "Nacionala", magazina "Vreme".

Rođen je u Beogradu, septembra 1941. U izvesnom smislu bio je izraziti predstavnik jednog osobenog lokalnog duha i stila, sasvim ukorenjenog u beogradski Dorćol.

Dostigao je retku popularnost kod najšire čitalačke publike, otuda, dobitnik je niza strukovnih priznanja, kao "Jug Grizelj", "Veselko Tenžera", nagrade Udruženja novinara Srbije "Laza Kostić" kao najbolji komentator, Politikine "Vladislav Ribnikar", "Duda Timotijević" za tv kritiku.

Autor je više knjiga, uglavnom sabranih tematskih celina prethodno objavljenih tekstova "Beograd za početnike", "Ogled o Paji Patku", "Coca-Cola art", "Tir(n)anija", "Pornografija kao lepa umetnost", "Crvene veštice i drugi feljtoni", "Beogradske priče", "Beograd za ponavljače", "Bosanski bluz", "Kratak kurs umiranja", "Crni talas".
Igrao je jednu od glavnih uloga u kultnom crnotalasnom filmu Želimira Žilnika "Rani radovi", sa Markom Nikolićem i Miljom Vujanović, koji je 1969. dobio "Zlatnog medveda" na filmskom festivalu u Berlinu.

Pojavio se takođe u filmovima "Crni bombarder", "Živeti kao sav normalan svet", "Zbog jedne divne crne žene", u seriji "Otpisani". Kako je neko primetio, igrao je, ne glumio.

Prema pojedinim navodima, sarađivao je na scenarijima za filmove "Dečko koji obećava" i "Poslednji krug u Monci".
Jedna od njegovih omiljenih tema bio je fudbal, strastveno je navijao za Zvezdu.

Rod je, inače, poznatog, omiljenog međuratnog fudbalera i reprezentativca Kraljevine Jugoslavije Aleksandra Tirnanića, Tirketa.

Uspelo mu je da postane i član Uprave FK Crvena Zvezda.

Osim članstva u upravi voljenog fudbalskog kluba, isticao je i da pripada kafeu Ateljea 212, pa i restoranu Kluba književnika, gde je upoznao životnu ljubav glumicu Daru Džokić. Bili su u braku 25 godina, do njegove smrti.

Ne bez cinizma, za sebe je govorio da je, što se škole tiče, zastao u Trećem razredu gimnazije.

Bio je uspeli predstavnik tihog, ali teatralnog bunta jedne beogradske generacije, ili epohe, koja ja umesto sivila sumornog socijalizma odabrala da imitira, koliko su prilike dopuštale, estetiku američke pop kulture, filma najviše.
Umesto sivih neukusnih odela, tmurnih mamutskih betonskih građevina po sovjetskom uzoru, nerazumljivog funkcionerskog jezika, i opšte, sveprisutne, atmosfera straha, njihovi uzori bili su Klark Gejbl ili Džejms Din, ma koliko naivno to bilo.

Takvih je međutim u onovremenom Beogradu bilo mnogo. Tirnanić je bio među retkima koji su uspeli. A počeo je pišući o američkom filmu.

Ono čime se Bogdan Tirnanić izdvajao bio je britak, lucidan um, a onda i spisateljski dar. Na kraju, očigledno, bio je veliki radnik.

Nikada se nije bavio politikom, osim posredno, fenomenološki kao svojevrsni cinični kulturolog. Istina, neretko je bilo vidno gde su njegove simpatije, ma koliko to bila promenljiva kategorija. Uostalom, po sopstvenim rečima bio je katastrofalno loš prognozer.

Kako to biva, kada je napustio ovaj svet opisali su ga kao "doajena srpskog novinarstva".

Taj akrobata duha, sa otklonom od svega, izvesno bi imao cinična zapažanja na ovakav opis, iako je sebe izvesno smatrao najvećim perom srpske žurnalistike.