Kolumne
24. 01. 2021. 07:29 1
Boško Obradović nedeljom: Na čemu opozicija mora da insistira u dijalogu sa vlašću?
Pred nastupajući dijalog između vlasti i opozicije, koji predsednik lažne i nelegitimne skupštine Ivica Dačić stalno odlaže, još uvek nije postavljeno nekoliko suštinskih pitanja. Nema sumnje da je dijalog jedino mirno rešenje aktuelne političke krize u Srbiji nastale nakon prošlogodišnjih lažnih izbora i da treba da počne što pre. U tom smislu je sve jasnija Dačićeva uloga da opstruiše početak dijaloga i što više potroši vreme do izbora kako se ništa ne bi promenilo na bolje po pitanju izbornih uslova. Međutim, nije dovoljan dijalog radi dijaloga već i njegov kvalitet i koje sve teme će biti na dnevnom redu.
Recimo, važnije pitanje od hitnosti početka dijaloga jeste bitnost roka za završetak dijaloga. Pre određivanja termina za početak dijaloga treba odrediti krajnji rok za završetak dijaloga, jer je za slobodne i poštene izbore presudno da li će ostati dovoljno vremena za sprovođenje onoga što je dogovoreno, a pre svega oslobođenje medija za kritiku vlasti, drugačije mišljenje i glas opozicije. To u praksi znači da dijalog između vlasti i opozicije treba da bude završen najmanje 6-9 meseci pre prvih sledećih izbora da bi birači mogli da čuju da u Srbiji postoji bilo šta sem vlasti i vide demokratsku debatu na osnovu koje bi imali ponuđene sve političke opcije i mogli da se odluče. Jasno je da nema smisla ono što vlast upravo radi, a to je da ako na nešto i pristane to onda bude u poslednji čas i važi samo nekoliko nedelja pred izbore kako bi samim tim bilo bez ikakvog uticaja da ti izbori budu zaista slobodni i pošteni. Ovo se pre svega odnosi na sferu medija koji moraju biti slobodni ne samo u toku izbornog procesa već i između dva izborna ciklusa da bi građani bili objektivno informisani.
Značajnije od samog sadržaja platforme sa kojom će opozicija nastupiti na tim pregovorima sa vlašću jeste da to bude zajednička platforma kompletne opozicije koja je bojkotovala izbore na svim nivoima prošle godine i da je zastupa zajednička delegacija, a u tome im se mogu pridružiti i drugi iz opozicije koji su na lažne izbore izlazili.
Jednu stvar nikako ne bi trebalo smetnuti s uma. Ovo nije borba za demokratiju, politički pluralizam i višestranački parlamentarizam samo na republičkom nivou, već na svim državnim nivoima. Кoliko je besmislen republički parlament bez opozicije, isto tako nemaju smisla ni pokrajinska skupština u Vojvodini niti lokalne skupštine gradova i opština širom Srbije koje su takođe izabrane na nedemokratskim i protivustavnim izborima 21. juna prošle godine i u kojima takođe nema opozicije. Zato naš prvi zajednički opozicioni stav mora biti zahtev za vanrednim izborima na svim nivoima (republički, pokrajinski i lokalni), koji treba da budu u odvojenim terminima od predsedničkih izbora.
Sasvim načelno, a ne samo zbog toga što Aleksandar Vučić konstantno zloupotrebljava trenutni izborni sistem da sebe postavi za nosioca izbornih listi na svim nivoima izbora od republičkog do mesnih zajednica, tako nešto bi moralo biti zabranjeno i uvedena nova zakonska i izborna praksa da nosilac izborne liste može biti samo onaj ko je istovremeno i kandidat za poslanika, odbornika ili člana saveta MZ i koji ima prebivalište na teritoriji na kojoj se održavaju izbori. Dakle, Aleksandar Vučić niti bilo koji budući predsednik države ili političke partije ili neka druga ličnost ne može da bude nosilac izborne liste na kojoj se ne kandiduje i u izbornoj jedinici u kojoj ne živi.
Srpski pokret Dveri je za sada ostao usamljen u jednom veoma dragocenom zahtevu za budućnost srpske demokratije, a to je da se u budući dijalog između vlasti i opozicije uvrsti i predlog za promenu sadašnjeg veoma manjkavog izbornog sistema. To, pre svega, znači da birači u Srbiji konačno dobiju mogućnost da direktno biraju narodne predstavnike tako što bi mogli da glasaju i za kandidate po imenu i prezimenu, a ne samo za zatvorene (blokirane) izborne liste, na kojima je unapred određen redosled onih koji će postati narodni poslanici ili odbornici u zavisnosti od broja glasova koje izborna lista osvoji.
Ono oko čega više definitivno nema dileme jeste da najvažniji zajednički zahtev opozicije u budućem dijalogu sa vlašću treba da budu garancije da će ono što se dogovorimo zaista biti i primenjeno. Jedine garancije su to da predstavnici opozicije učestvuju u sprovođenju dogovorenog i kontroli kompletnog predizbornog i izbornog procesa. Međutim, do sada u našoj javnosti nisu razmatrana tri već viđena moguća modela kako do toga da dođemo: jedan je prelazna, tehnička vlada nestranačkih stručnjaka (po uzoru na Austriju), drugi su ko-ministri iz redova opozicije u ključnim ministarstvima za sprovođenje izbornog procesa (po uzoru na Crnu Goru), a treći je zajednička komisija sastavljena od predstavnika vlasti i opozicije (po uzoru na Severnu Makedoniju).
Opozicija treba da bude spremna i za onaj negativan scenario da vlast neće prihvatiti opozicione zahteve i da ćemo za njih morati da se izborimo na ulici. To je, takođe, demokratski način borbe protiv jednog nedemokratskog režima i u tom smislu su sva mirna i nenasilna sredstva, poput demonstracija i građanske neposlušnosti, dozvoljena. Vlastima koje ne razumeju jezik dijaloga i demokratije moramo se onda obratiti na jeziku koji razumeju da bi nas saslušali i uvažili.
Sve ovo se tiče samo prve i osnovne borbe da obezbedimo slobodne i poštene izbore u Srbiji, a onda nas tek čekaju još teža pitanja, poput onog koji je najbolji opozicioni način izlaska na te izbore, odnosno koji bi to bio optimalan broj opozicionih kolona u kojima bi na te izbore trebalo izaći: jedna, dve ili više njih. Lično smatram da odluku po ovom pitanju treba da donesemo uz pomoć istraživanja javnog mnjenja odnosno da o tome pitamo građane. Najbolji je onaj model u kome niti jedan opozicioni glas neće biti ispod cenzusa, tj. u kome se glasovi sabiraju a ne oduzimaju, i u konačnom zbiru daju većinu za smenu vlasti. Naš cilj da pobedimo aktuelnu vlast može se postići i kroz jednu kolonu (kao 2000. u Srbiji), kao i pomoću tri kolone koje će sarađivati i neće se međusobno napadati (kao u Crnoj Gori 2020). Treba pitati građane šta oni misle koji od ova dva modela je bolji za Srbiju 2022. godine.
Komentari 1
ostavi komentar