Potresna kolumna Mire Furlan: Zbogom, dakle zbogom

1. “Neću i ne želim učiti Zoom. Neću. Ne želim. Imam 64 godine i dosta mi je učenja.”

“Nemaš izbora. Moraš naučiti.”

 “Neću. Jedino što me zaista veselilo u radu na školi bio je direktan kontakt sa studentima, razgovori, razmjena mišljenja i stavova, ono zdravo intelektualno uzbuđenje do kojeg bi ti razgovori povremeno doveli. Iako sam bila kronično neorganizirana, studenti su uvijek prepoznavali dvije stvari na mojim satovima: strast i angažman. Kako to postići preko ekrana? Nikako.”

“Nisi li ‘strašću i angažmanom’ zapravo pokrivala svoju nespremnost? Da se nisi kojim slučajem previše oslanjala na svoju takozvanu karizmu (vrlo sumnjiv pojam) umjesto da svoje satove doista pripremiš, da organiziraš svaku minutu vremena u razredu, da pažljivo kreiraš planove i programe, sve sa Powerpoint prezentacijama, Kahouts kvizovima i Youtube videima? I sad, kad ti je odjednom oduzet element fizičke prisutnosti, ti se gubiš.”

“Možda. Ali to sam ja. Upravo ta ‘prisutnost’ je bila najbolji dio mene.”

“Taj, kao što kažes ‘najbolji’ dio tebe, postao je nepotreban. Sada se traže druge kvalitete: umjesto tebi tako drage ‘karizme’ i ‘angažmana’, sad se traže red i organizacija. Umjesto ‘strasti’, traži se tehnološka spremnost. Ti jednostavno više nisi potrebna. Nažalost, ne možeš više predavati na ovoj školi. Hvala na trudu i do viđenja. Ili, točnije, zbogom!”

2.“Neću i ne želim glumiti preko Skype-a. Nije li najbolji dio glumačkog posla upravo kontakt s drugim ljudskim bićem, ona neobjašnjiva magija koja se stvori između glumaca kad scena zaživi?”

“Nemaš izbora. Zaboravi neobjašnjivu magiju. Nauči radije kako osvijetliti svoje lice i kako uspješno snimiti svoj glas pa sve to odaslati WeTransferom.”

“Što će se dogoditi sa svim drugim filmskim profesijama, sa šarferima i rasvjetljivačima, kamera operatorima, snimateljima tona i sekretarima (i sekretaricama) režije? Hoće li oni postati suvišni ako svi mi naučimo ‘sve o svemu?’”

“To nije tvoj problem. Tvoj problem je kako izvući živu glavu. Dobro znaš da su dinosaurusi izumrli zato što se nisu uspjeli prilagoditi. Jesi li ti dinosaurus?”

“Prvo, dinosaurusi su izumrli zbog meteora koji je pogodio Zemlju, ne zbog nemogućnosti prilagođavanja. Čudim se da to ne znaš, usprkos svojoj tehnološkoj spremnosti.”

Tehnologija me izluđuje. Stvara mi bol u želucu. Stalno se osjećam kao najlošiji učenik u razredu, onaj kojemu stalno treba pomoć, onaj od kojega su svi digli ruke. To je frustrirajuć osjećaj. Želim se sakriti u mišju rupu i tamo mirno čitati staromodnu knjigu, listajući stranice.

“Pusti nadmetanje sa mnom. Radije uzmi svoj Iphone, utipkaj sva svoja pitanja na Safari i nađi odgovarajuće YouTube videe koji će ti objasniti stvari.”

“Ne mogu. Nisam u stanju gledati u mali ekran više od pola sata.”

“Morat ćeš.”

“Neću.”

“Onda ne možeš više raditi kao glumica. Hvala na trudu. Do viđenja ili, točnije, zbogom!”

3.“Neću i ne želim viđati se s prijateljima preko Zooma. Neću i ne želim praviti večere koje ćemo onda virtualno jesti svako u svojoj kući. Neću.”

“Što to znači? Da ćeš sjediti kod kuće i da više nećeš viđati nikoga? Je li to bolje?”

“Meni da. Tehnologija me izluđuje. Stvara mi bol u želucu. Stalno se osjećam kao najlošiji učenik u razredu, onaj kojemu stalno treba pomoć, onaj od kojega su svi digli ruke. To je frustrirajuć osjećaj. Želim se sakriti u mišju rupu i tamo mirno čitati staromodnu knjigu, listajući stranice.”

“Nema problema, budi moj gost. Mišja rupa te čeka. A prijatelji su ionako svi na Facebooku na kojem ti nisi. Davno si već odustala, umakla, povukla se. A da nitko nije ni primijetio.”

“Baš me briga. Tehnologija će biti naša smrt.”

“Ma nemoj. A kako se sad, za vrijeme ove pandemije, ljudi organiziraju? Kako pomažu starima? Kako se distribuira hrana onima koji ne mogu do nje? O čemu ti pričas? Revolucije su bile organizirane preko Facebooka, zar nisi primijetila?”

“Da, revolucije i s lijeva i s desna. Ona s desna je dovela svijet tamo gdje je sad. Na ne dobro mjesto.”

“Ponekad mi se čini da tvoja neljubav prema tehnologiji ide iz tvoje nemoći. Sjećas se basne o lisici i kiselom grožđu? Tako nekako. Zanimljivo je to: od ljudi neprestano zahtijevaš otvorenost a sama nisi takva. Nisi u stanju otvoriti svoj mozak za nove mogućnosti. Držiš se staroga kao pijan plota.”

“To je zgodna slika: drhturavi pijanac koji jedva hoda, držeći se za plot. A plot se sastoji od knjiga. I pijanac i knjige su jako stari. Pred raspadnućem. Pijanac pridržava plot. Plot pridržava pijanca. Dok se sve zajedno ne uruši.”

“Da. Baš zgodno. Ako hoćeš takvu budućnost za sebe, samo naprijed. Uskoro će te ionako svi zaboraviti. Jer nisi na Facebooku, Instagramu, Twitteru, Skypeu, Viberu, FaceTimeu, WhatsAppu. Jer više ne postojiš. Nek ti je sa srećom. Možda negdje postoji mjesto za tebe. Iako sumnjam. Ako ga nađes, javi da pošaljemo tamo takve kao ti.”

“Ljubazno. Hvala na razumijevanju. Javit ću se s tog mjesta ako ga ikada pronađem. I veselim se škartiranim ljudima s kojima ću se tamo družiti. Ti me jedino i zanimaju. Do viđenja.”

“Ne. Nije ‘do viđenja’. Jer, naime, nemaš Skype. Ni Zoom. Ni FaceTime. Nećemo te, nažalost (ili na sreću) više nikada vidjeti.”

“Možda je i bolje tako. Ni ja više nikoga ne želim vidjeti.”

“Zbogom, dakle.”

“Zbogom.”