Kolumne

Aleksandar Dikić

28. 12. 2020. 08:15 4

LIČNI STAV Aleksandar Dikić: Opozicione sekte

Srbija je zaista zemlja čuda i apsurda. Sve vlasti u Evropi ozbiljno su uzdrmane krizom koju proizvode posledice epidemije COVID19, svuda je narod u fazi previranja, većina prestonica je u predrevolucionarnom stanju. Samo u Srbiji umesto krize vlasti imamo krizu opozicije.

Psihoanalitičari su religiju definisali kao sistem željenih iluzija koji služi za efikasno poricanje stvarnosti. Programi i ideje pojedinih opozicionih stranaka bliski su ovoj definiciji. Svaka religija kada zapadne u krizu, a njena dogma u bezizlaz, počinje da se deli i razgrađuje procesom sektašenja. Sekte nastaju obično kao izraz bunta dela klera i njegove pastve prema tendenciji zvanične crkve da u simbiozi sa državom ostvaruje interese vladajuće klase. Sekta se odvaja od crkve oslobođena univerzalističkih ambicija da okupi šire narodne mase i karakteriše je insistiranje na visokim zahtevima inkluzije i na moralnoj podobnosti potencijalnih sledbenika. Sektaši monopolizuju pravo na istinu i rezolutno odbijaju koegzistenciju sa drugim verskim zajednicama.

Slično je i sa srpskom opozicijom.

Što je manji politički uticaj pojedinih opozicionih lidera to je veći njihov odraz u ogledalu. Što je manja stranka, to su zahtevi ekstremniji. Njihova samozamišljena legitimnost nema nikakvo uporište u biračkom telu, ali svojom urođenom glagoljivošću i jalovim moralisanjem spremni su da i ono malo opozicionog jedinstva bace pod noge.

Insistiranje na moralnoj čistoti na srpskoj političkoj sceni je uzaludno poput traženja device u francuskom bordelu. Izgleda da su pojedinci onu Đinđićevu „kome je do morala neka ide u ckrvu“ bukvalno shvatili pa počinju ne da politizuju crkvu, već da sakralizuju politiku.

Ni devedesetih nije postojao lider značajnije opozicione stranke koji nije sarađivao sa Miloševićem.

Po svedočenju iz više izvora, a i po memoarima prvog predsednika obnovljene Demokratske stranke, Đinđić je modernim Deževskim sporazumom i ulaskom u republičku vladu hteo da započne mirnodopsku demontažu slobizma, ali se plan izjalovio, pa je budući prvi demokratski premijer sa kanabeta završio u čekaonici, iz čekaonice na ulici na kojoj je i oborio zločinačku vlast.

Vojislav Šešelj je dugo držan i puštan ili iz boce ili iz zatvora, da bi na kraju i sam postao usud svom gospodaru. Umesto da ga drži na distanci ili na lancu Milošević se organski povezao sa svojim radioaktivnim proizvodom i svoju sudbinu vezao za njegovu. Kao da mu višedecenijsko iskustvo nije bilo dovoljno upozorenje da crveni vojvoda ne može biti dugo na slobodi i da ga od opstipacije (dugotrajnog zatvora) ne može spasiti ni mesto potpredednika vlade. Vlast u kojoj je bio nije mu mogla dati imunitet. Naprotiv, on je većinu te vlasti zatekao u haškim ćelijama tamo gde je bio svoj na svome. Sve je očiglednije da pobednik iz Ševeningena na slobodi nije sav svoj, malo je i Vučićev.

Vuk Drašković je već posle devetomartovskih demonstracija bio optužen da je deo tajnog dogovora sa tajnim službama tajnog režima. A kako Srbi više vole tajne od istine Vuk je udovoljio toj rajinskoj potrebi, pa je sa tajnog prešao na javni vid saradnje ulaskom u saveznu vladu koja je započela da na Kosmetu seče ruke onima koji umesto srpskog barjaka nose neki drugi. Vojislav Koštunica na vreme je obeležen kao omiljeni Slobin opozicionar, jer je Vožd u njemu video sve ono što On nije bio ili nije uspeo da postane-slab, pošten i neambiciozan. Nije čudo zašto je posle oslobođenja upravo Koštuničina stranka postala sigurna kuća za prokažene socijalističke kadrove i politički kišbran za inženjere smrti poraženog režima. Oni su takvog Slobu dugo priželjkivali-dovoljno velikog da ih njegova senka sakrije, dovoljno slabog da tu senku mogu kontrolisati.

Na kraju balade treba li podsećati ko su bili dosovski jurišnici? Koliko je čistote i morala bilo među njima?

Posle osam godina unutrašnje okupacije neki se nose mišlju da treba formirati preke sudove koji će suditi pojedincima i organizacijama za kolaboraciju sa Vučićevim režimom.

Ono što je trenutno iznad radara u srpskoj opoziciji otpalo je iz Demokratske stranke. Mogu li demokrate da se pohvale da su odbijali svaku vrstu klaboracije sa aktuelnim režimom u ovom kataklizmičnom osmogodišnjem periodu?

Odovoru na to pitanje mora prethoditi podsećanje na zajedničko slikanje odbeglog predsednika DS-a i idejnog tvorca neke brže, bolje i Nove DS sa Aleksandrom Vučićem i njegovim čaušima u prostorijama SNS-a. Nije bilo prijatno tada, a nije ni sada, gledati kako počasni predsednik bez časnog otpusta iz matične stranke želi da pođe putem Vučićeve katarze i da ono što je Vučić napravio od SRS-a, Tadić napravi od obezglavljenog DS-a.

Odgovor će pričekati i dok ne izlistamo sve izjave tadašnjeg premijera Vučića čija vlada pruža podršku Vuku Jeremiću u trci za mesto generalnog sekretara OUN. Bilo je to samo godinu dana pre nego što mu je supruga postala „glavni narko-diler u Srbiji“, a on deo međunarodnog kriminala i višemilionskog korupcionaškog skandala. Teško je biti Vučićev neprijatelj, ali je najopasnije biti njegov prijatelj. Makar i privremeni.
Još jedan njegov „prijatelj“ čiji je rad u košarci pohvalio u popularnom nedeljniku pokazao je funkcionalnu kooperativnost dok je bio na čelu Demokratske stranke. Poslanička grupa demokrata oberučke je glasala za usvajanje Brisleskog sporazuma u parlamentu dajući time legitimitet kosovskoj politici naprednjačkog režima koji je već tada uveliko činio masovne zločine protiv čovečnosti iživljavajući se nad poraženim „žutima“.

Ali, nije samo taj Dragan pokušao da se približi vatri i završio sa opekotinama trećeg stepena. Na vreme sam kritikovao pokušaj kolaboracije još jednog bivšeg predsednika DS-a, jer je pokušao da kroz institucije menja autokratski režim ne shvatajući da time postaje deo sistema koji pokušava da promeni. Ruku na srce, taj „inkriminisani“ potez Dragana Šutanovca imao je mnogo više smisla i političke dalekovidosti od automatskog aminovanja svakog dogovora domaćeg diktatora sa stranim faktorom zbog nerazumne potrebe pojedinih demokrata da nedostatak kičme zmene tapšenjem po ledjima.

Ta zakonodavna inicijativa nije mogla da ubrza Vučićev pad, ali bi ustavom definisano nezavisno sudstvo bila neka vrsta zaštitne mreže za građane pri slobodnom padu u autokratiju. Taj utopijski manevar bio je dokaz nespornog političkog talenta i pokazao se smislenijim od nesuvisle podrške dijaboličnom sporazumu čije sve tajne odredbe ni do danas nismo saznali. Još gore, tada su nudjene usluge DS-a u procesu pregovora sa Prištinom koji su podignuti sa tehničkog na medjudržavni nivo. Ne,ne, još još gore! U tom trenutku DS, po rečima njenog predsednika, podržava sporazum kojim Srbija priznaje nezavisnost Kosova i saglasna je da od dana kada se potpiše sporazum ne postoji više nijedan oblik državnosti Srbije na teritoriji Kosova i Metohije i da se u toj sada već bivšoj pokrajini ukidaju sve institucije države Srbije. Pet godina kasnije danas pokojni Savez za Srbiju, sastavljen od bivših i aktuelnih demokrata plus Dveri, usvojiće program u kojem se vrišteći navode rezolucija 1244 i Ustav Srbije.

Poslednji nespomenuti bivši predsednik DS-a između dva Dragana danas poziva ne na ideoloćko, već na pravoverno objedinjavanje opozicije. I za Bojana Pajtića nema dileme da su svi oni koji su pristali na junski izborni proces pogazili „veru predaka“ i prešli na tamnu stranu. Ali, zar nije upitna pozicija ex catedrae uvaženog profesora kada pokušava da posle karijere vrsnog političkog igrača preuzme ulogu opozicionog selektora, jer je upravo njegova pokrajinska vlada opstajala zahvaljujući glasovima danas ozloglašene Lige socijaldemokrata i Pastorovog SVM-a? Saradnja sa programiranim kolaborantima prihvatljiva je samo kada je u našu korist? Naziru li se pukotine na tim vradnosnim tablicama koje gurate u lice kao ogledalo onima koji misle drugačije.

Ne, nije moguće izvršiti moralnu purifikaciju srpske opozicije na osnovu njenog odnosa prema Aleksandru Vučiću. Svi oni koji žele da se iskreno bore protiv aktuelnog režima su doborodošli u novi opozicioni front. Prvu bitku koju zajedno moramo dobiti jeste bitka za normalne izborne uslove.
Za one koji su opijeni tamjanom i čitaju psalme umesto političkih teorija pokušaću da progovorim crkveno-slavjanskim rečnikom. U krstaške ratove su prvenstveno išli grešnici kako bi okajali svoje grehe i zaslužili svoje mesto u raju. Ako je rat protiv Vučića neka vrsta „svetog rata“, dozvolite onda onima koji su u prošlosti grešili da novim podvizima zasluže vaše poverenje. Zar mislite da se vama nema šta praštati? Što se pre oslobodite iluzije o sopstvenoj bezgrešnosti moći ćemo da se vratimo razumu i da uz pomoć razuma dođemo do zajedničko dogovora kojeg se Vučić, opet nešto iz vašeg vokabulara, boji kao đavo od krsta.

Aleksandar Dikić, član Glavnog odbora Demokratske stranke

Dragi čitaoci, da biste nas lakše pratili i bili u toku preuzmite našu aplikaciju za Android ili Iphone.

Komentari 4

ostavi komentar

Ostavi komentar

Da biste komentarisali vesti pod Vašim imenom

Ulogujte se
Pravila komentarisanja
Prednost u objavljivanju komentara imaće registrovani korisnici i kvalitetniji komentari.
Direktno.rs zadržava pravo izbora, brisanja komentara, ili modifikacije komentara koji će biti objavljeni.
Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo. Komentari koji sadrže govor mržnje i psovke, takodje neće biti objavljeni.
Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove redakcije, već samo autora komentara.


Ravnopravnost

Zoran Živković [12.04.2024.]




Video dana

Zavrteće vam se u glavi!

Anketa

Ko je kriv za razočaravajuću sezonu Zvezde i Partizana u Evroligi?

Rezultati