Grigorije: Dragi oče, nijedno zlo nije doveka

Prije 30 godina skupa smo prešli tvrdoški prag. Ti svjestan gdje dolaziš, a ja siguran da idem za tobom. Ni prije ni poslije nisam imao toliko povjerenja u drugog čovjeka. Ni prije ni poslije ga nijedan čovjek nije u tolikoj mjeri zaslužio. I daleko je naš odnos bio od savršenog, ali valjda svaki sin raste prkoseći ocu.

Izgarajući u vatri da budem priznat za sina, učio sam se životu. Gurajući me u vatru, spasavao si me požara. Vezao si me zauvijek bezuslovnom slobodom. I onda kada bismo galamili, životne smo riječi izgovarali. I ko god kaže da je krvno srodstvo najjače, nije upoznao tebe, nije znao nas. Ti si bio moj blagoslov i moja muka. Bio si otac svih mojih duhovnih rođenja, nevidljiva osa oko koje se i sada vrtim, sila teže koja me vuče nagore.

Ispod tvoje ogrubjele pojave smjestilo se srce široko kao nebo nad Hercegovinom. Spolja poput stihije, a unutra mekan kao duša. Došao si u Hercegovinu u punoći života, a izgledalo je da si u njoj tek počeo da živiš. Bilo je to prepoznavanje čovjeka i prostora kakvo se nije dogodilo do tada. Danas vjerujem da si ti zapravo živio u rasejanju cijeli svoj život, da bi se na njegovom vrhuncu vratio tamo gdje si oduvijek pripadao.

Pokušali su, oče, naš odnos opisati mnogi, ali su ga rijetki živjeli. Danas kada hodam svijetom iz kojeg si otišao, znam da sve što jesam dugujem onoj vatri u kojoj si me držao. Otkad te ovdje nema, ona se u mojim grudima razgorjela još više, a duhovna veza narasla je do tvojih nebeskih daljina.

Pozni je čas, oče. U svijetu je počeo još jedan rat, ali ti si me naučio da nijedna nevolja nije trajna i da nijedno zlo nije dovijeka.

Vladici Atanasiju (Jevtiću), 8. januar 1938 – 4. mart 2021.