Hronika
06. 03. 2024. 06:59 1
Od olovke i sveske do sekire i noža u đačkoj torbi - KAKO?
Učenik osmog razreda doneo je nož u školu "Vladislav Ribnikar", istu onu u kojoj je sedmak u maju ubio devetoro dece i čuvara. Samo dan kasnije, u drugoj osnovnoj školi, učenica šestog razreda donela je u školu sekiru.
Ovo su samo dva poslednja u nizu incidenata nakon masakra u OŠ "Vladislav Ribnikar". Upravo zbog svega ovoga postavlja se pitanje kada i kako su olovke, a sada i tablete i mobilne telefone, zamenili vatreno i hladno oružje, piše Euronews Srbija.
U izveštaju Zaštitnika građana navodi se da svaki deseti učenik skoro svakodnevno trpi nasilje u školi.
Nasilje među vršnjacima je čest i prepoznatljiv fenomen u školskom okruženju, s obzirom na to da se svaki četvrti učenik izjasnio da je nasilje deo školske svakodnevice, a da tek šest odsto đaka tvrdi da nisu svedočili nasilju u svojim školama.
U vršnjačkom nasilju, pokazalo je istraživanje Zaštitnika građana, u većem procentu učestvuju dečaci. Oni takođe imaju i negativnije stavove prema Romima, LGBTI+ osobama, starijim osobama, ali i prema devojčicama.
Istraživanje je sprovedeno u 18 osnovnih i srednjih škola u Srbiji i u njemu je učestvovalo 390 učenika i 158 nastavnika.
- Ako se nasilje toleriše kod dece, posle određenog broja godina dobićemo nasilnog pojedinca u društvu, i tako jedan krug nasilja otvara drugi krug nasilja. Škola mora da bude bezbedno i sigurno mesto za našu decu i zbog toga se u prevenciju nasilja moraju uključiti svi koji učestvuju u obrazovanju i vaspitanju dece - od roditelja, nastavnika i škola do nadležnih organa - centara za socijalni rad, tužilaštava i policije - naveo je Zaštitnik građana.
Psihološkinja Radmila Vujić Bojović navodi da je nasilja u obrazovnim ustanovama uvek bilo, ali nikada ovoliko.
- Ako vi u porodici odgajate decu kojima je sve podređeno, a mi to sada radimo, najveći broj roditelja se vodi time samo da je dete srećno. A niko od njih ne zna šta to znači. I onda se ta deca sretnu u jednom kontekstu koji je škola, gde ih ima puno. I svi oni očekuju da sve bude podređeno njima i da se svi prilagode njima, a to je nemoguće. Vi onda imate nasilje koje samo čeka da se desi. To je jedna stvar. Druga stvar, sistematski se u školama zapravo nasilje previđa i zataškava. Tek kad se desi nešto ekstremno i kad to postane senzacija i dođe u medije, onda mi o tome mislimo i pričamo. A zapravo, nasilje je počelo mnogo, mnogo, mnogo ranije. Pa nije donelo sekiru iz čista mira? Nešto je tome prethodilo - rekla je Vulić Bojović za Euronews Srbija.
Na pitanje kako smo došli dotle da đaci nose oružje u rančevima u školu, kaže da već decenijama živimo u jednoj prilično vandrednoj situaciji i atmosferi sveprisutnog nasilja.
- Što kada govorimo o ratnim dejstvima devedesetih, pa onda bombardovanju, pa onda kao u tom nekom mirnodopskom dobu, mi zapravo sve vreme živimo u stanju pojačane tenzije, napetosti, zabrinutosti, brige za egzistenciju... To je nešto što je prosto konstanta naših života koja kod svih ljudi rađa napetost, tenziju, anksioznost i depresiju i to sve češće vidimo kao pojavne oblike u praksi kada radimo sa ljudima. Deca, kao, da kažem uslovno rečeno najslabija karika, karika sa najmanje iskustva, sa najmanje proživljenog, doživljenog, nekako teže i kompleksnije izlazi na kraj sa tim teškim osećanjima, osećanjima neizvesnosti, teskobe, straha, napetosti - kaže Vulić Bojović.
I zbog toga, kako dodaje, u nedostatku boljih puteva za razrešenje te tenzije, u nedostatku sistemskih pristupa i "rešavanja međuljudskih najšire rečeno napetosti, oni pribegavaju tome da dobiju ideju neke samozaštite kroz naoružavanje i spremnost da naude nekome drugome".
- To, naravno nije opravdanje za takvo postupanje. To postupanje je u svakom kontekstu negativno. Ali, čini mi se da nekako najlakše bi bilo okriviti decu i patologizirati pojedinačne slučajeve. A zapravo mi govorimo o jednom ozbiljnom društvenom fenomenu gde se jedini vid komuniciranja i odnošenja prema drugima zapravo pretvara u nasilni vid - kaže sagovornica Euronews Srbija.
Poručuje da je danas u društvu veoma malo empatije, razumevanja i tolerancije. To su, ocenjuje, fenomeni koji su se u društvu izgubili.
- Mogu da se vide samo u izuzetnim pojedinačnim slučajevima kao neki tračci nade, ali na tome se sistemski ne radi bukvalno od vrtićkog uzrasta da se takva vrsta osećaja i osećanja razvija kod dece. Roditelji su prezauzeti, potpuno rastrzani između borbe za osnovnu egzistenciju i nekako sve je manje vremena koje porodica provodi zajedno u nekim aktivnostima koje nisu obaveza ili učenje. Tako da se period u kome se sa decom radi, pod znacima navoda radi, jer to se stvari ne radi, već se živi sa decom, sve više i više se skraćuje. I deca su nekako upućena i usmerena samo na sebe. Rezultat toga je ono što vidimo unazad, evo, sada već neko vreme - kaže Vulić Bojović.
Ona je izrazila bojazan da se bez odgovornog pristupa i sistemskoj promeni, pre svega obrazovnog sistema od najranijeg vrtićkog uzrasta neće videti pozitivni pomaci.
Komentari 1
ostavi komentar