Društvo i ekonomija

[ Izvor: NIN ]

17. 05. 2021. 20:15 18

Dobio otkaz jer nije hteo da laže za direktora Namenske!

"Da li ćeš reći da su njih dvojica ispustili bure, pitao me je direktor Radoš Milovanović pre suđenja. Rekao sam da ne mogu, zbog njih dvojice koji su na nebu, da lažem. Dobio sam otkaz. Znam da nikada neću u Lučanima naći posao. Ali, rekao sam istinu i sad mogu mirno da spavam", rekao je za NIN Marko Mitrović, svedok nesreće u Lučanima.

Sećate se onog gnusnog događaja, možda među najgnusnijim u našoj istoriji. Suđenja za nesreću u Lučanima? Ono kada su radnici aplaudirali u znak podrške direktoru pred roditeljima i sestrom nastradalog mladića? Ta slika zauvek će nas sramotno opisati kao neljude bez srca i savesti.

Suđenje za tragediju u vojnoj fabrici "Milan Blagojević" u Lučanima, posle četiri odlaganja, nastavljeno je u Osnovnom sudu u Ivanjici. Jedan od svedoka, Marko Mitrović, izjavio je da mu je direktor Radoš Milovanović rekao da pred tužiocem kaže da su nastradali radnici Milomir Milivojević i Milojko Ignjatović ispustili bure sa eksplozivnim otpacima. U ispovesti za NIN, Marko Mitrović priča šta se dogodilo i kako ga je direktor terao da na sudu krivotvori istinu.

Njegovu ispovest vam prenosimo:

- Rekao sam i na sudu na svedočenju da me je direktor zvao nekoliko dana pre no što je trebalo da idem kod tužioca da dam izjavu. Pitao me: "Šta će biti ako dođe do tužilaštva? Da li ćeš reći da su njih dvojica ispustili bure?" Rekao sam da ne mogu zbog njih dvojice koji su na nebu da lažem, a on je rekao: "Njih dvojice nema, pa nema, ti samo treba da kažeš da su oni ispustili bure". Dodao je da ako se neko nađe da kaže da jesu ispustili bure, a ja da nisu, završiću u zatvoru, odgovaraću.

Rekao sam da ja ne lažem, da znam jer sam bio najbliži i nisam čuo nikakav udarac. Da je bure ispalo, tresnulo, čulo bi se. Čuje se olovku ako ispustiš na parket, a kamoli bure teško 70 kila. Rekao sam da nisam čuo, on je povišenim tonom ponavljao da, ako se nađe neko ko će rteći da jeste, da ću ja odgovarati i da me on neće zaštititi od zatvora.

Nisam imao ugovor za stalno, obnavljao sam ga na tri meseca, kao većina radnika, a direktor je čovek koji drži cele Lučane, vlada već toliko godina u opštini iako se to zvanično ne vodi. Kada dođu izbori, zna se ko je podoban, ko će biti predsednik opštine, a to je onaj s kim direktor sarađuje. Baš je šerif, što kažu. Bilo mi je neprijatno kada mi je inženjer rekao da me direktor zove na razgovor, plašio sam se takvog čoveka. Ja običan radnik... dođeš kod direktora u kancelariju, zavisi ti posao, uplašio sam se, bio sam pod stresom. Sada me više nije strah otkako je sve bilo na raznim televizijama, novostima, u časopisima.

Ja sam 1989. godište. Od direktora mi je zavisio posao. I dan-danas ne mogu u Lučanima da nađem mesto gde bih radio, a više ni ne pokušavam, ne mogu od njega. Evo vam primer razgovora u jednoj firmi. Vlasnik te firme mi je rekao: "Primio bih te, samo da nije njega. Ne mogu da ulazim u sukob s njim jer imam jedan objekat u fabrici i kada bi znao da radiš za mene, zatvorio bi mi kapiju i ne bih mogao da uzmem materijal. A dole mi je veliki magacin".

Sa malim Milomirom i njegovim ocem radio sam zajedno, njegova sestra učila je sa mnom školu. Mali je igrao fudbal, generacija mlađa od mene, kada sam ja bio u kadetima, on je bio u pionirima. Godinu i nekoliko meseci radili smo zajedno. Tog dana stigli smo na posao, na početku smene dobili radne zadatke. Mali Milivojević i ja bili smo zajedno u grupi i radili smo u krugu.

Bio sam bočno od njih, na tri, četiri metra, kod barutnog otpada koji posle ide na dalju preradu. Na grubom valjku sam prerađivao materijal i dok sam ra odmeravao Milomir je prilazio meni, a Milojko je parkirao vozilo i pitao malog: "Hoćeš da pomogneš dedi, da vidimo koliko si jak?"

Ko bi uzeo da spušta bure 70 kila teško sam, a bilo je krcato, kartonsko bure, ne kao sad prohromsko, nije bilo po propisu, nije imalo antistatik vreću. I pomogao mu je. Bio sam na tri metra od njih i sigurno bih čuo da je bilo bilo kakvog udarca bureta, da su ga ispustili, ali nisu. Ništa se nije čulo, samo me je u jednom trenutku odbacio veliki plamen. Istrčao sam na suprotna vrata, video Milojka potpuno izgorelog, bez odela, samo cipele na njemu.

Peđa Nedović i Saša Bogičević su prišli i pomogli, odveli su ga na livadicu. Nastradali nisu imali zaštitno odelo. Imao sam istu odeću kao oni. Ali i sto zaštitnih bluza ne bi moglo da ga zaštiti od tolike temperature.

Ali, vidiš, Radoš Milovanović gazduje celim mestom i šta on kaže za druge to je istina. U svakoj instituciji je tako. On se pita za sve. Od fudbalskog kluba Mladost, gde je počasni direktor, ne znam ni gde ga nema. Toliko radnika, toliko porodica zavisi od fabrike i celi Lučani i okolna mesta i bezmalo svi. Bar jedan član svake porodice zaposlen je dole.

Svi zavise od njega. I zato su na njegov poziv i došli radnici da mu aplaudiraju pred sudom, da ne bi ostali bez posla. Sve su to radnici, kolege i komšije pokojnog Milojka i malog. Nisam bio tamo, ali sam na snimku video moje drugove, u stvari, bili su mi drugovi pre tog aplaudiranja. Danas retko ko sme da mi se javi. I kad prođu pored mene, gledaju sa strane hohe li neko proći da ih vidi. Pitate se kako su mogli da aplaudiraju direktoru pred roditeljima mrtvog sina. Ovde svi drhte od direktora, 90 odsto Lučana drhti. I niko mu se ne suprotstavlja. Zavise od njega, primaju platu. Posle te nesreće on im je i podigao plate, kupio nova odela, zamenio kartonsku burad, ugradio kamere u svaki objekat.

Tako da su verovatno morali da dođu, bili su primorani od strane poslovođe. Ceo taj dan fabrika nije radila i bila je velika gužva ispred suda. Kada sam video snimak, rekao sam ne mogu da verujem da je neko od mojih drugova tu. Bili su na slavi kod mene, išao sam na veselje kod njIh. Mogao je biti mrtav bilo ko od nas. Od tog dana ne komuniciram sa njima. Ni sa kim - priča Marko.

Lučani su malo, idilično mesto u brdima, nešto nalik Tvin Piksu. Okolo su vinogradi i četinarske šume.

- Ovo je rupa, pre bih rekao. Mesto kao mesto je OK, ima bazen, kafiće, market, jedan, drugi... Ali ljudi kao ljudi, ne znam, ne želim da ih komentarišelm. I o direktoru, šta bih vam još rekao? Radio sam posle tog sastanka možda još mesec dana kada mi je Vladeta Radanić, poslovođa trećeg odeljennja rekao, ispred sušnice, bilo nas je možda osam, devet radnika: "Marko, možeš doći?" Prišao sam i rekao mi je, pošto nam na svaka tri meseca produžavaju, da je on napisao kao i uvek direktoru da je zadovoljan mojim radom, da sam korektan i savestan radnik, ali da ga je ovaj put pozvao direktor: "Ko si ti da pišeš to, uzmi lepo napiši da nema potrebe za njegovim daljim angažovanjem". To sam i očekivao. I poslovođa mi je rekao: "Danas ti je zadnji radni dan". Kažem da nije problem, doneću majicu, bluzu, cipele, sve da se razdužim, i poslovođa je prošaputao: "Šta da radim, znaš kako je". Rekoh: "Razumem sve. Bio si korektan kao poslovođa, retko dobar čovek i ja sam se trudio uvek da budem dobar radnik". I svako će potvrditi da sam to i bio - rekao je Marko, a onda i nastavio:

- Otišao sam do svog sandučića, razdužio sve što sam imao, cipele, odelo, pantalone, majica Otišao sam pravo kući. Živim sa devojkom. Očekivao sam ja otkaz. Znala je i ona da posle Ivanjice neću ostati. Tražio sam posao ovde i onde, ali ništa. I onda sam otišao u selo odakle mi je otac, bilo je leto i balirao sam seno i obavljao razne druge seoske poslove. Posle sam našao neki posao, povremeno bi me neki gazda pozvao na građevinu. I to je to.

Sve čovek do čoveka, sve ljudskost do ljudskosti, kako je govorio posle aplaudiranja pred sudom Milivojevićev otac.

- Sve karakter do karaktera - kaže Marko.

- Kako se sada osećam kada sam rekao istinu? Mnogo mi je lakše. Mirno spavam. I ništa drugo me ne zanima. Znam da nikada neću u Lučanima naһi posao, niko me neće primiti, ali ne želim da odem odavde. Radim u Čačku i putujem svaki dan. Znaš kako je bilo u fabrici? Terali su nas kao robove, norma, norma, norma. Nismo imali dana odmora sve dok nije došla nesreća. Od tada podignute su plate i bollje im je. Ali bilo bi me sramota da tuđi život naplatim većom platom. Ljudi kao da se ne sećaju šta je bilo, kako su radili, pod kakvim uslovnma. Da, to je osmeh. Tako ga vidim kada mi sad prođe slika malog Milivojevića, kako se nasmeje. On je bio uvek veseo, pun života, mlad dečko, živahan skroz. I kad se nasmeje, njegov šarm zavlada. To pamtim.

Nisam pitao nikada kolege i komšije zašto su aplaudirali direktoru, ni kako mogu. Ništa ne pitam i ne želim da pitam. S njima više nemam nikakav kontakt i nikada ga neću imati.

U budućnosti sebe vidim ovde ili u selu, kod oca. Uvek sam voleo moje selo, sigurno više nego Lučane, ali ovde imam stan, tamo radim plastenik, nešto oko svinja, i tako. Neću da bežim odavde i nemam potrebu. Ovde živim i to je to. Retko pričam o tom događaju, o toj nesreći. Mi i kod kuće ne pričamo o tome. Jer mogao sam i ja da budem taj - kaže Marko.

Suđenje je počelo 3. oktobra 2019. Tada su radnici lučanske fabrike došli da podrže direktora Radoša Milovanovića uz tvrdnje da on ne snosi odgovornost iako su brojne nepravilnosti zabeležene u radu fabrike. Neki od njih vređali su porodicu nastradalog Milivojevića. Otac nastradalog mladića već pet godina čeka presudu za ovaj slučaj.

- Zdravstveno se loše osećam, i ja i supruga, ne znam da li hu to dočekati - kaže Milovan Milivojević, otac poginulog Milomira.

Za nesreću u lučanskoj fabrici, u kojoj su 14. jula 2017. godine, nakon eksplozije baruta, poginuli radnici Milomir Milivojević (25) i Milojko Ignjatović (55), optuženi su Radoš Milovanović, generalni direktor, Vladimir Lončarević, rukovodilac pogona Raketna goriva, u kome se dogodila nesreća, i Tomo Stojić, rukovodilac sektora Bezbednost i zaštita na radu. Svi su negirali krivicu.

Dragi čitaoci, da biste nas lakše pratili i bili u toku preuzmite našu aplikaciju za Android ili Iphone.

Komentari 18

ostavi komentar

Ostavi komentar

Da biste komentarisali vesti pod Vašim imenom

Ulogujte se
Pravila komentarisanja
Prednost u objavljivanju komentara imaće registrovani korisnici i kvalitetniji komentari.
Direktno.rs zadržava pravo izbora, brisanja komentara, ili modifikacije komentara koji će biti objavljeni.
Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo. Komentari koji sadrže govor mržnje i psovke, takodje neće biti objavljeni.
Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove redakcije, već samo autora komentara.


Fakiri

Zoran Živković [25.03.2024.]




Video dana

Pobednički ples

Anketa

Šta će Partizan uraditi u Evroligi?

Rezultati