Kako sam plakao gledajući Ćirinu "nikad neispričanu priču"

U redu, slab sam na Blaževića, premda sam s njim i ratovao u određenim okolnostima u doba njegovog najvećeg uspeha, bronzane medalje na Mundijalu u Francuskoj. Ćiro me uvek znao razoružati i svojom stručnošću i snalažljivošću, pardon na izrazu mangupskim ponašanjem, iznad svega susretljivošću i dobrotom.

Ali, tek kada sam u okviru sportskog simpozijuma "Simposara", velelepnog projekta Bahe Topalbećirevića, video taj igrani dokumentarac, klonuo sam, rasplakao se. I nije me bilo ni najmanje stid, emocije nisam mogao suzbiti, Baho me svojom pričom razoružao. Uradio je Baho još filmova ("Naša brazilska priča" o premijernom nastupu BH reprezentacije na Mundijalu, o Draganu Džajiću, o Osimu "Švabi iz Sarajeva"…), odreda zanimljivih priča, ali ovom o Ćiri Blaževiću, kojom je zaključio trilogiju velikana s ovog našeg regiona, nadmašio je sebe. Njegov film o trenerskom magu, na način kako je oslikao dragog Ćiru ne pruža drugi izlaz do da te obuzmu, savladaju emocije, toliko da sam zažalio na račun nekih naših nesuglasica, pa i sukoba.

Blažević je ušao u moju podsvest, tada novinara početnika, 1. oktobar 1960, kada je golom odveo Sarajevo do pobede protiv Hajduka s 1:0 na Starom placu, pa su se dogodili silni incidenti zbog pristrasnog suđenja Beograđanina Škorića, inače pukovnika KOS-a, tako da su "beli" žestoko kažnjeni.

I onda 1978, kada je došao s Lozanom na slavni turnir "Trofej Marjana", zamolio me da ga odvedem do stana barba Luke Kaliterne, iz Švajcarske mu je doneo dar, grandiozni zidni sat, jer "stari učitelj kao trener Rijeke usadio mui je osnovne postulate fudbala".

Sve ostalo je poznato, prikazao je to Baho, koji od prvog kadra filma od gledalaca izvlači emociju, ali i respekt u odnosu na lik i veledelo Blaževića. Vredi pogledati filmski dokument o treneru, koji je zaludeo Hrvatsku i inkarnirao se u nenadmašnu veličinu. Zagrebačka premijera je u četvrtak.