Kolumne

Srđan Milivojević

16. 04. 2021. 16:07 9

Sava Janjić

Te hiljadu devetsto devedest i teške godine, avgusta meseca, dok je gorela Metohija a vrelo letnje sunce pržilo svežom krvlju osveštanu zemlju, kod polurazvaljene crkve u Đurakovcu sreo sam blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija. Sa još tri monaha, sa krsta nove srpske Golgote skidao je raspete, obezglavljene, izmasakrirane Srbe, ostavljene i izdane od Miloševićvog režima. Tim stradalnicima i novomučenicima pohlepna vlast nije čak ni rekla da je potpisala kumanovsku kapitulaciju, već ih je kao zaboravljenu jagnjad ostavila na milost i nemilost raspomamljenom čoporu kurjaka žednih krvi.

Celo Kosovo i Metohija su tih dana bili jedan veliki krst srpskog naroda izdanog od strane onih koji su se utrkivali da se sa Dedinja zakunu Lazaru i Milošu da NATO čizma nikada neće kročiti na svetu srpsku zenlju. A onda je preko noći Milošević menjao Gazimestan za Bambilend, dok su Vučić i Nikolić trampili belu crkvu Samodrežu u kojoj je sveti knez pričestio vojsku pred odsudni boj, za stanove od dva ara. Sa izdanim narodom ostali su oni koji su sa njim uvek neraskidivo delili sudbinu na zemlji Nemanjića. Monasi Srpske pravoslavne crkve stali su pod krst ne dozvoljavajući da ih mimoiđe i ova časa.

U suton, zajedno sa Mitropolitom Amfilohijem sam nastavio put ka Pećkoj patrijaršiji sledeći putokaze od spaljenih srpskih kuća i imanja. Pred portom Pećke patrijaršije te večeri sačekao nas je tada monah a danas episkop, Jovan Ćulibrk. I dan danas vidim tu sliku pred očima:

Goloruk čovek sa krstom u rukama, plamenog pogleda, apostolski raširenih ruku, dostojanstvenog držanja, stoji pred svetinjom i na perfektnom engleskom a potom i na italijanskom jeziku govori okupljenim italijanima iz sastava mirovnih snaga:

"Sa puškama unutra ne možete ući!"

Ne dozvoljavajući grupi italijanskih vojnika da sa oružjem uđu međ svodove ove očaravajuće svetinje, Jovan Ćulibrk je bio oličenje nekog biblijskog isposnika i proroka koji se sa verom u Boga i krstom suprotstavio onima što im snaga iz sile oružja proizilazi.

Dok smo ulazili u portu manastira, sestrinstvo Pećke patrijaršije ispraćalo je jednog mohaha koji se spremao na put,  pokušavajući da ga odgovari od tog nauma, savetujući ga da krene sutradan po danu.

"Moram u Dečane, ne brinite za mene, neće mene dirati Albanci. Pa znaju ko im je glave sačuvao."

Ovim rečima pred prvi mrak iz Pećke patrijaršije put Visokih Dečana je krenuo monah Sava Janjić avgusta meseca 1999. Kao da kreće iz Ljubostinje ka Žiči, a ne da kreće u mrklu i neizvesnu metohijsku noć tokom koje su se krili i pripadnici KFORA, a kamo li retki preživeli Srbi za koje je i dan bio nesiguran, a kamo li noć.

U Dečane nismo mogli narednih dana, iako nam se iste večeri monah Sava javio da je srećno stigao na svoje duhovno odredište. Italijani nas sledećeg jutra nisu pustili da krenemo dalje. Ja sam umesto do Dečana, ispračen do Merdara.

Na Badnji dan 2001. godine imao sam čast da se pomolim pred neugaslim ognjenim stubom pravoslavlja, pred olatrom i moštima Svetog Kralja Dečanskog. Božićna trpeza ljubavi u manastiru Dečani primila je sledećeg dana sve monahe, vojnike KFORa i nas nekolicinu koji smo došli da radost rođenja Bogomladenca Isusa Hrista podelimo sa bratstvom manastira Visokih Dečana. U Hramu je besedio monah Sava Janjić. Odmereno, smireno, ali tako da je iz svake njegove reči isijavala njegova monaška zakletva, njegova stamena vera i blagost jednog čovekoljupca. Svaka reč je bila odvagana na tasu razuma i dobrote a opet je pogađala u srce.

U vreme kada su vršene pripreme za uvođenje blaženopočivšeg patrijarha srpskog Irineja u tron srpskih patrijarha u Pećkoj patrijaršiji, dva meseca sam proveo u Dečanima i Peći. Sate i sate sam proveo u razgovoru sa ocem Savom. Na jednom od odlaska u Visoke Dečane zaustavila me je patrola uniformisanih ljudi sa automatskim oružjem.

"Dokle ideš?": pitao me je jedan od njih.
"Idem do manastira."
"Je l poznaješ Savu Janjića?"
"Njega svi poznaju.": odgovorio sam čoveku koji me je gledao pravo u oči, preturajući nešto po džepovima.
"E pa odlično. Onda ćeš ocu Savi dati ovih 50 evra i reči mu da ga je Arben pozdravio i da je mom sinu pomogla njegova molitva i da je ozdravio. U stvari samo ti stavi ovih 50 evra kao prilog, jer Sava neće to da naplati. Ajde vozi."

Dugo sam gledao u novčanicu u mojoj ruci. Više je otac Sava Janjić svojom plemenitošću uradio za opstanak Srba na Kosovu i Metohiji i zajednicki život sa Albancima, nego bilo koji političar. Sećam se priča da su mu neki tokom NATO agresije zamerili što je izašao iz manastira i stao da zaštiti Albance iz okolnih mesta.

"Nisam ja šitio Albance, nego ljude.": smireno je odgovorio otac Sava.

Vitlejemskim plamenom čovekoljublja Sava Janjić je ogrejao mnoga uplašena srca tim svojim rečima. Podvizavao se u postu i molitvi ali i u plemenitosti. Dobrotom svojom utvrdio je povereni mu vinograd vere. Svakom rečju i delom iz nepresušnog kandila ljubavi u svom srcu, dolivao je nadu u srca onih koji su pred ratnim strahotama posustali u veri u krajnju pobedu dobra, ne dozvoljavajući da ih obuzmu strepnja i strah.

Zato je napad nekih navodnih zaštinika ljudskih prava iz Prištine na oca Savu Janjića, napad mržnje na čovekoljublje, nasrtaj besprizorne laži na svetlost istine, napad bezumlja na razum. Može li takvo zlo nadvladati dobro. Može samo ako otac Sava Janjić kao živi simbol dobra ostane sam u borbi protiv legiona zla. Zato je važno da otac Sava ne ostane usamljen u ovoj pravednoj borbi.

A kakav će biti ishod te borbe..Pa kao i uvek kroz istoriju. Pamti li neko danas imena onih koji su 1915. udarili na manastir. Ko danas zna imena zulumćara i bašibozluka, kabadahija i secikesa koji su naumili da poharaju ovu svetinju. Niko živi.

A za Visoke Dečane zna sav civilizivan svet. Toj spoznaji sveta o značaju Visokih Dečana, nemerljiv doprinos dao je i otac Sava Janjić, najčvršći kremen kamen na bedemu ne samo pravoslavlja i srpstva već i na bedemu istine i pravde. Don Žon kula čovekoljublja izdržaće i ovaj ugriz zveri. A zubi zveri?

Ni većih se očnjaka istina nije bojala!

Tvrd je orah voćka čudnovata. Naročito kad pod krstom raste.

Dragi čitaoci, da biste nas lakše pratili i bili u toku preuzmite našu aplikaciju za Android ili Iphone.

Komentari 9

ostavi komentar

Ostavi komentar

Da biste komentarisali vesti pod Vašim imenom

Ulogujte se
Pravila komentarisanja
Prednost u objavljivanju komentara imaće registrovani korisnici i kvalitetniji komentari.
Direktno.rs zadržava pravo izbora, brisanja komentara, ili modifikacije komentara koji će biti objavljeni.
Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo. Komentari koji sadrže govor mržnje i psovke, takodje neće biti objavljeni.
Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove redakcije, već samo autora komentara.


Fakiri

Zoran Živković [25.03.2024.]




Video dana

Vrati mi papuču

Anketa

Šta će Partizan uraditi u Evroligi?

Rezultati