Zabava
16. 08. 2022. 11:27 0
Ceca Bojković: Morala sam da budem štreber
Svetlana Bojković iza sebe ima veliki broj zapaženih uloga na filmu, televiziji i pozorištu. Bila je deo brojnih kultnih ostvarenja, a neka od njih su: „Pas koji je voleo vozove“, „Otpisani“, „Neka druga žena“, „Bolji život“…
Glumica pored bogate karijere ima veoma zanimljiv život, koji je ispunjen brojnim uspomenama, usponima i padovima, burnim ljubavima. O svemu sa čime se susretala kroz život glumica je pričala u jednom interjuu pre više od 20 godina.
"Kada je trebalo da se rodim, moja mama je, zbog tada čuvenog akušera dr Kusovca, prešla Savu i rodila me u zemunskom porodilištu. Onda su me kao bebu preneli u Beograd, u Njegoševu 59, gde smo stanovali u zajedničkom stanu s jednom starom gospođom koju smo zvali tetka Nikolija. Kako je ona, sirota, ostala sasvim sama, za šest meseci su joj umrli i muž i ćerka, vezala se za našu porodicu i meni je zamenila obe moje bake jer nijedna od njih nije živela u Beogradu. Iako nije radila, moja majka skoro nikad nije bila kod kuće, stalno je morala da stoji u nekim redovima za hranu, da nabavlja sve što je moglo da se kupi na 'tačkice' i onda je mene uglavnom čuvala teta, koja me je i vodila u šetnju. A pošto je najviše vremena provodila na groblju, za njega su bile vezane i te naše šetnje."
"Tako sam se ja veoma rano susrela sa smrću. Obilazila sam spomenike, gledala slike i kako sam pomalo znala da čitam, čitala sam imena i zamišljala te ljude koji su nekada prolazili kroz život. Bilo je sahranjeno dosta dece koja su umrla od šarlaha. Sve me je to ispunjavalo strahom, pretvaralo se u moru koja me je nekada noću gušila i nije mi davala da zaspim, ali istovremeno budilo strahovitu radoznalost. Polazak u školu doneo mi je neke druge nevolje i ja sam se sve ređe vraćala svom strahu. Tako je on postepeno iščezao, ali tek negde oko osamnaeste godine", ispričala je glumica jednom prilikom na "Radio Beogradu".
"Volela sam da idem kod naših kumova, kod kojih sam nekada ostajala po sat-dva dok je mama odlazila nekim poslom u varoš. Inače sam, kao dete, prijatelje svojih roditelja koji su mi bili bliski zvala imenom iako to mojima nije bilo baš pravo. 'Žižo i Lazo' , govorila sam, 'kako bih volela da kod vas malo duže živim. Meni su moji roditelji dosadni, toliko se vole i stalno jedno drugome tepaju, a vi se, brate, posvađate, i to se meni sviđa'. Svi su se smejali, a ja ih nisam razumela", rekla je Svetlana.
Prvo sećanje iz školskih dana glumici je zauvek na neki način obeležilo život:
"Mislila sam da mogu začas da napišem taj prvi domaći zadatak, pa da idem napolje da se igram. Međutim, mama je smatrala da je rad neuredan, stranicu je pocepala, meni zalepila vruć šamar i ja sam plačući morala da ga radim ponovo. O igri nije bilo ni govora. I to je trajalo sve dok nisam usvojila načelo da moram da budem ono što deca zovu 'štreber'. One godine kada je ustanovljena Vukova nagrada u Beogradu, bilo je samo šest vukovaca, a među njima i ja."
Komentari 0
ostavi komentar