Ko je bio Danilo Kiš? Progonjeni dečak, uzorni student, nesuđeni Nobelovac

Svaki roman Danila Kiša, svaka njegova rečenica, proštepana je bolom i vokacijom za pravednošću. Detinjstvo, tokom kojeg je bežao od nacističkog ludila, u kojem je gledao pokolj Jevreja na Dunavu, potom odlazak oca u Aušvic iz kojeg se neće vratiti, preko studentskih dana provejanih besparicom, pa do gotovo nestvarnog predskazanja smrti, sastavni su deo života jednog nesuđenog Nobelovca, Danila Kiša.

Danilo Kiš je rođen 22. februara 1935. godine u Subotici, od oca Eduarda Kiša, mađarskog Jevrejina i majke Milice Dragićević, Srpkinje sa Cetinja. Prezime njegovog oca u trenutku rođenja bilo je Kon, ali je on mađarizovao svoje prezime u Kiš. Godine 1939. Danilo Kiš se krstio u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu i poprimio pravoslavnu veru, što mu je spasilo život.

- Moj svesni život počinje januara 1942. godine. To je bio čuveni masakr nad Jevrejima i Srbima. Na Dunavu u Novom Sadu je bila probijena rupa u ledu u koju su čakljama gurali ljude koje su na Štrandu ubijali. U tom redu stajao je i moj otac. Tog dana sam izgubio svoje drugove u igri, iz iste ulice. Moja porodica i ja smo ostali živi. Video sam mnogo leševa, tada sam imao sedam godina. Tada sam navukao mnogo metafizičkog, iskonskog straha - pričao je Danilo Kiš, objašnjavajući da je Dunav postao pun leševa, te nije bilo mesta za dalju odmazdu.

Nakon toga, njegova porodica prelazi u Mađarsku, gde je Danilo završio osnovnu školu i dva razreda gimnazije, a nakon odvođenja njegovog oca u Aušvic 1944. godine, on sa ostatkom porodice biva repatriran na Cetinje preko Crvenog krsta, gde je živeo do kraja školovanja.

Na Filozofski fakultet u Beogradu Kiš se upisao 1954. godine, a u septembru 1958. je kao prvi student diplomirao na Katedri za opštu književnost. Čuvene su bile reči njegovog profesora Vojislava Đurića, koji je svaku novu generaciju studenata dočekivao istim govorom.

- Imao sam jednog studenta koji je spavao u parku, došao u zimskom kaputu i prvi mi je diplomirao i bio najbolji student. A vi? Koliko vas ima? Pola ćete završiti u žutoj kući (Pravni fakultet) - bile su reči upućivane studentima od strane profesora Đurića, a odnosile su se na Danila Kiša.

Široka i sveobuhvatna je njegova bibliografija: "Mansarda", "Psalam 44", "Bašta, pepeo", "Rani jadi", "Pešćanik", "Po-etika", "Grobnica za Borisa Davidoviča", "Čas anatomije", "Noć i magla", "Homo poeticus", "Enciklopedija mrtvih", "Gorki talog iskustva", "Život, literatura", "Pesme i prepevi", "Lauta i ožiljci", "Skladište", "Varia", "Pesme, Elektra".

Najveću pažnju na sebe skrenuo je zbirkom pripovedaka "Grobnica za Borisa Davidoviča", koja se smatra književnim remek-delom, a koja je svojevremeno izazvala burne reakcije, zbog kojih je Kiš napustio Srbiju i život nastavio u Parizu. U beogradskoj čaršiji je bio optužen za plagijat, što je Kišu izrazito teško palo, pa je sve što je imao na tu temu da kaže, rekao knjigom "Čas anatomije".

- Pošto sam obeležen sramotom 'kosmopolitizma' koji u istočnim zemljama ima sasvim posebno značenje, pošto bejah svuda 'disident i bez domovine', silom prilika morao sam da našem svoje korene i svoje plemstvo u književnosti. Na to plemstvo, ja to dobro znam, imam pravo više nego mnogi drugi i na mom grbu bi stajali Bodlerovi stihovi 'Znam da bol je moje jedino plemstvo'. Književnost je zamena za život. Književnost je paralelan život - objasnio je svoju situaciju tada Danilo Kiš.

Predskazanje smrti dogodilo se na krajnje neverovatan način. U knjizi "Enciklopedija mrtvih" u istoimenoj pripoveci, Kiš piše o devojci koja čita biografiju oca, koji je pred smrt crtao cvetove po pločicama. U ocu te devojke je, paralelno sa cvetovima na zidovima, cvetao i rak. Kada je Danilo Kiš završio pisanje, saznao je da je, uporedo sa nastankom knjige i u njemu rastao kancer, koji ga je 15. oktobra 1989. godine usmrtio. Danilo Kiš je sahranjen u Beogradu, po pravoslavnim običajima, u Aleji zaslužnih građana.

Pisac i veliki prijatelj Danila Kiša, Branko Rosić, zabeležio je za "Nedeljnik" razgovor sa Kišom u vezi sa nesuđenom Nobelovom nagradom.

- Upitao sam ga 'Kada dobiješ Nobelovu nagradu, koliki će biti moj novčani iznos u procentima? Evo, 30 odsto.' Kiš ćuti. Ja nastavljam 'Mora da se pitaš šta bih s tolikim novcem. Prvo bih posetio dolinu spomenika Džona Forda i grad Tumbston. Upoznao bih Doka Holideja. Otkupio bih scenario za film "Bašta, pepeo" i u tom filmu igrao bih ovu tvoju baba-tetku što je posekla glavu Turčinu. Na Cetinju bih napravio kafanu od snega.' Kiš ćuti. Ja nastavljam da brbljam: 'Dobro, evo, 20 odsto, ali ispod 15 ne idem. A mogli bismo taj moj deo popiti u onom bistrou kod Dubrovačke pijace. Loza, pršut, ostrige, vino'. Kiš ćuti. Nabrajam mesta koja bih voleo da vidim. Kiš ćuti. Brbljam, brbljam, brbljam. I odjednom Kiš progovori:
"Ima jedan uslov. Nobelovac mora da bude živ".