"Ovo malo vremena što je bilo vaše": Hanine reči na godišnjicu smrti Torbice

Glumica se jutros oglasila na Instagramu tužnim povodom odnosno objavila je fotografiju Torbice, a reči iz opisa prenosimo u celosti.

- Crni svetac blagosilja ljubavnike/ H. Tutinac

Crni nam se svetac naviruje kroz prozor
dok dvorište uzdiše pod suncem,
iskljucano, prašnjavo i vrelo.
"Dobar dan ljubavnici", uzvikuje svetac. "Svaki dan", odvraćam mu ja, dok ti u gaćama za šporetom
oprezno kuhaš kavu i prevrćeš očima na tog gosta
što nam kvari mir, našu ljepljivu i brižnu,
šutljivu još jutarnju mekoću.

"Ljeto pršti iz svih pora, djeco, i dolazi vrijeme
da odustanete od tišine, ovdje se ne možete skrivati zauvjek",
svetac kaže dok ulazi kroz prozor,
a ja tugujem jer osjećam da govori
ono što se mora čuti - istinu, nametljivu i slijepu.
Probode me strah i potražim ti pogled, ko što to činim uvijek
kad nas nanjuše.
Od mene si jača i prkosiš vješto.
Neuništiva si, spaljena travo
što preživljava suše i sunca.

"Ne seri, sveče", smiješ se dok mu ulijevaš kavu i iznosiš kekse.
Maleni ti tabani tapkaju po podu,
škripuca drvo i otječe voda,
a nasred stola
otvorena ledja velikog tanjura na kojima blista velikodušna mapa
našeg nevjerojatnog života:

ratluk, avokado, maslac i nož, listovi knjiga, barut i svakakva čudesa, nespojiva i sočna.

Prolaze sati dok se smejemo sa svecem.

"Nikako da odeš, crni, nikako da odeš i ostaviš nas na miru. Da se zatvaramo u svoje pretople sobe, da zaboravljamo kao što se samo od ludosti zaboravljati može,
ponekad možda da izvirujemo kroz prozor kao dupini što izviruju po zrak,
pa komentiramo susjedovu djecu,
dozivamo pse, prisvajamo dan,
i rugamo se suncu, kiši, gradu, vremenu, svemu, svemu, i drugom.”
"Djeco", sažalno će svetac već pred topli sumrak,
"Djeco, neka ovo ne traje duže nego što mora
i neka ne boli kao otrov, već više poput noža: kratko, konačno i kruto.
Ja sam i uz vas i protiv vas, donosim svijet i ne prešućujem ništa.
Ovo malo vremena što je bilo vaše,
i ova silna ljubav, opipljiva i bolna,
sve to već je puno, a ja već dugo šutim, i velikodušno čekam.
Vrijeme je da se izadje van, i okusi što će doći."
Budim se iduće jutro, poželim te i odmah znam:
Posvećen sam. Svijetlim. Sam.

Jedan od najboljih reditelja mlađe generacije Igor Vuk Torbica u 33. godini tragično je okončao život u Rovinju u junu prošle godine. Strašna vest potresla je ceo region 17. juna.

Torbica je ostavio dva oproštajna pisma, jedno njegovoj velikoj ljubavi Hani Selimović, a drugo svojoj profesorki sa Fakulteta dramskih umetnosti Alisi Stojanović. Sadržaj pisama nije poznat.

Glumica neretko objavljuje fotografije dugogodišnjeg dečka, kao i zajedničke na kojima deluju zaljubljeno i srećno.

Nedavno je napisala stihove pesme naslovljene pitanjem "Kako je tamo" uz fotografiju Vuka Torbice.

Na godišnjicu njihove ljubavi oglasila se rečima: "Juče sam rekla Jelisaveti, da bi nam danas bila godišnjica. Ona je rekla, pa i biće vam. I u pravu je. I jeste nam. Srećna ti. Volim te. I ove godine."

Igor Vuk Torbica je rođen u Drvaru 1987. godine. Diplomirao je na Fakultetu dramskih umetnosti, 2013. godine, u Beogradu, u klasi profesorke Alise Stojanović. Kao najbolji student pozorišne režije u generaciji, dobitnik je nagrade "Hugo Klajn". Režirao je "Carstvo mraka" Lava Tolstoja (Narodno pozorište u Beogradu), "Razbijeni vrč" Hajnriha fon Klajsta (Jugoslovensko dramsko pozorište), Molijereovog "Don Žuana" (Narodno pozorište "Toša Jovanović" iz Zrenjanina), "Hinkemana" Ernsta Tolera (Zagrebačko kazalište mladih, Zagreb), "Priče iz Bečke šume" Edena fon Horvata (Gradsko dramsko kazalište "Gavela").