Kultura

Predrag Đukanović

15. 01. 2020. 07:00 2

"Zbog bahatosti vlasti, narod će uzeti pravdu u ruke"

Standardna najava reditelja Kokana Mladenovića ovoga puta će izostati. Čovek koji stoji iza svojih reči je sadašnja, pogotovo pošto je otkazao svoju predstavu "Sitničarnica kod srećne ruke", kojom je trebalo da otvori "Teatar na raskršću", jer se kao pokrovitelj festivala pojavio Aleksandar Vučić.

U opširnom intervjuu za Direktno.rs, Kokan Mladenović je, nešto drugačije, analizirao Srbiju na istorijskoj sceni, ali sa neizbežnim osvrtanjem na svakodnevnu političku... I kao i uvek - in medias res. Govorio je i o tome šta zamera kolegama, kako gleda na vlast, kako na opoziciju i šta misli da će se dešavati u Srbiji u bliskoj budućnosti.

Sa istorijskog aspekta, gde se Srbija nalazi u trećoj deceniji 21. veka?

- Srbija je na početku devedesetih. Ne vidim da se tu išta promenilo, čak i isti ljudi koji su (sa)učestvovali u krojenju politike i u zločinima devedesetih, danas upravljaju ovom zemljom. Na nesreću, Srbija nije izuzetak u regionu po tom nelimitiranom trajanju devedesetih godina. Isto je stanje i u Hrvatskoj i u Bosni, na Kosovu. Mi smo veliki ponavljači istorije. Nikako da izađemo iz tog začaranog kruga. Kada pogledate odnos prema susedima, Srbija vodi istu politiku kao devedesetih godina, čime tragedija 5. oktobra postaje veća, jer je propuštena istorijska prilika da se jednom za svagda raščisti sa velikonacionalnim programima, zabludama i da se podvuče crta ispod jednog ogromnog poraza - pročinje priču za Direktno.rs Kokan Mladenović.
Koliku ulogu u takvom stanju igra narod, koji je dopustio da u tako kratkom vremenskom periodu bude isto nasamaren?

- Mnogo strašnije od naših političkih sistema su naše mentalitetske devijacije. Da nije tako, bilo bi nemoguće da su i danas tako bolno aktuelne komedije i drame Jovana Sterije Popovića, pisane pre 150 i više godina. Domanovićeve satire, Nušićeve komedije... Prosto, mi se vrtimo u začaranom krugu sopstvenih nedostataka. To je mentalitetski poremećaj, ako je Domanović naš savremenik, a promenili su se sistemi i sistemi. Znači da mi negde nismo uspeli da se izgradimo kao narod i popravimo ozbiljne devijacije koje imamo u kolektivnom biću. Ozbiljni narodi rade na popravljanju svojih problema. Mi naše devijacije kačimo na revere kao ordenje, čak se i ponosimo njima.

Da li umetnici i ljudi iz kulture mogu da odigraju bitnu ulogu u ispravljanju tih devijacija i kolika je ta uloga?

- Ne samo umetnici, koji bi trebalo da budu uvek progresivniji deo jednog naroda, nego i svi obrazovani ljudi bi morali da budu senzibilirani na osećanje nepravde, na laž, na falsifikat. Nije obrazovanje formalna stvar, obrazovan čovek bi morao da zna da razlikuje istinu od laži, da bude osetljiv na zloupotrebu istine, na svaku vrstu lažnog mišljenja. Obrazovanje je za mene isto što i sama svest i pitanje nekog suštinskog morala, koji ima uporište i ne da se zloupotrebiti. Neverovatno mi je, trenutno u Srbiji, većinsko ćutanje obrazovanih ljudi. Njih ima i u policiji i u tajnim službama i u vojsci. Neverovatno je poniženje na koje su oni pristali da im neki polusvet politički, falsifikovano obrazovani, ili potpuno neobrazovan kao Gašić, bude nadređen i da im daje radne zadatke. Tu mora postojati mnogo ličnog kukavičluka da se pristane na toliko ponižavanje.


Vi u radu sa mlađim glumcima insistirate na društvenoj svesti i na izražavanju stavova. Gde je naš obrazovni sistem poklekao kada se to ne dešava na fakultetima...?

- U Finskoj, koja je ponosna na svoj školski program, obrazovanje služi uspostavljanju i formiranju sistema građanskih vrednosti koji je neupitan za čitav život, učenju kritičkom mišljenju. To je formiranje stavova koji od vas čine svesno i aktivno građansko biće. U ovo vreme svedostupnosti znanja, apsurdno je imati školski sistem koji se bazira na repetitivnom znanju. U vreme socijalizma naše škole su se zvale obrazovno-vaspitne organizacije, tzv. OVO. Ta vaspitna funkcija škole se izgubila uz te demotivisane nastavnike i škole, uz mizerne plate i ceo sistem obrazovanja koji je konstruisan da se nešto obavi, a ne da se formiraju stavovi generacijama koje će posle preuzeti neku odgovornost za menjanje sveta. Mi u glumačkoj školi jako vodimo računa da nauče da detektuju probleme u školskoj zajednici, u porodici, u svetu koji ih okružuje, da znaju da je umetnost reakcija na neurednost sveta, ili neurednost pojedinca. Umetnost može da bude veliki korektiv nepravdi i problema u svetu. Umetnost nije stvar zabave i popularnosti. 

Da li je moguće sarađivati sa ljudima koji vide nepravdu i devijacije, a okreću glavu i ćute?

- Predstave koje ja radim su uglavnom, sem što volim da imaju direktnu kopču sa aktuelnim vremenom, potraga za istomišljenicima. Pre svega u procesu nastanka predstave. Tu stvari ne stoje baš najbolje. Problem smo svojevremeno detektovali dok smo radili predstavu "Zoran Đinđić" u Ateljeu 212, kada je Oliver Frljić zahtevao od ansambla da upotrebe svoja društvena bića i stavove u nečemu što bi trebalo da bude angažovan društveni čin. Onda smo došli do tužnog zaključka da većinski deo našeg glumišta je povratno vezan za glumu kao izvođačku umetnost. To podrazumeva da naučim i oformim tekst u saradnji sa piscem ili rediteljem, obučem kostim i predstavim vam nešto drugo. Ali da koristim sopstvene stavove i da dam lični građanski doprinos svom umetničkom činu, malo ljudi je spremno na tu vrstu ogoljavanja, i malo ljudi u glumačkom svetu ima jasno definisane društvene stavove i uočavanje problema i nepravdi koje nas okružuju.

Predstava "Na Drini ćuprija" je odigrana u Valjevu, neposredno po oslobađanju Aleksandra Obradovića. Koliko je u tome bilo simbolike?

- Ta predstava gde god se pojavi ima veliku pažnju publike. Ona priča i Andrićevu i našu priču o tom cikličnom zlu koje se gotovo 400 godina dešava na ovim prostorima, u kojem se menjaju uloge žrtava i dželata, ali gde je neupitno da će do zla u sledećem krugu doći i dolazi. To suočavanje sa istorijskim zlom koje uništava naše živote, jeste bilo u jednom idealnom trenutku kada se jedan od simbola borbe protiv jednog sistema zla u kojem živimo, napokon nalazi na slobodi. Mislim da presija zla koja se u predstavi oseća ne može da probudi u vama revolt da poželite slobodni svet. Mi nismo ništa naučili iz te istorije i ponovo se postrojavamo u Srbiji, Bosni, Hrvatskoj, Crnoj Gori za neke nove ratove. To je sledeći ciklus zla i dokaz da ne umemo da izvučemo pouku iz istorijskih grešaka. Mi ponosno koračamo stranputicom istorije i pevamo narodne i istorijske pesme.
Vi ste povukli predstavu "Sitničarnica kod srećne ruke", koja je trebalo da otvori festival "Teatar na raskršću". Zbog čega?

- Ja sam otkazao predstavu u trenutku kada je zvanično objavljeno da je pokrovitelj festivala Aleksandar Vučić. Tu ne ostavljam nikakav manevarski prostor za dalji dijalog. Radovao sam se tom radu, ja sam rođeni Nišlija i zbog tog teatra sam se opredelio za ovaj poziv. Selektori su obavili sjajan posao. Svi osnovni postulati su napravljeni kako treba, ali onda dolazi to fatalno pokroviteljstvo Vučića. Sa svim tim što Aleksandar Vučić simbolizuje, sa svim tim što on predstavlja, nemoguće je biti deo toga. Aleksandar Vučić je predsednik države koja za kulturu izdvaja 0,73 odsto iz budžeta. Ta nula koja se pojavljuje ispred našeg budžeta prikazuje njihov odnos prema nama i kulturi i njihovo ogromno neznanje o značaju kulture za budućnost jednog naroda. Vučić je kao osoba promoter nekulture dijaloga, nekulture komunikacije, tolerancije, neko ko je ukinuo kulturu parlamentarnog života, kulturu slobodnog govora, javnog kazanja reči. Njegova vlast simbolizuje kulturu primitivizma, žute štampe i rijaliti programa. Oni su napravili totalnu estradizaciju Srbije. I sad neko ko simbolizuje sve to, treba da u predizbornoj kampanji postane pokrovitelj jednog ozbiljnog događaja kulture. Kako reče Igor Vuk Torbica, "neko nas je ne pitajući nas doveo u direktnu konotaciju sa Aleksandrom Vučićem". Pojavljivanjem u isto vreme na istom mestu sa Vučićem, bilo bi pravdanje svega onoga što je on radio. Neko ne smatra da je to problem. Evo, ja smatram da je to ogroman problem.

Koliko je važna poruka koju ste time poslali?

- Ja se nadam da možemo time da pošaljemo jaku poruku. Čin tog Aleksandra Obradovića, običnog građanina koji je uočio nepravdu, skupio dokaze i hrabrost da progovori, pokazuje da je jedan čin individualne pobune nešto što može tako mnogo da uzdrma vlast. E, sad, zamislite da se svi mi osmelimo da to radimo stalno. Džulijan Ansanž kaže: "Svaki put kad primetite nepravdu i na nju ne reagujete, vi trenirate vaš mozak da postane popustljiv prema stvarima koje će uništiti ne samo vaš život, nego život svih ljudi oko vas". Na nepravdu treba veoma burno reagovati. Ja bih voleo da ti činovi individualne pobune dovedu do generalnog štrajka u Srbiji. Do potpune građanske blokade ovog sistema, koji je sistem koji jedna organizovana kriminalna grupa koristi za lično bogaćenje, suspendujući demokratiju, parlamentarizam, držeći monopol na medijima, gušeći svaku kritičku misao i idući niz dlaku svim eksponentima neoliberalnog fašizma, prodajući bud-zašto fabrike, stavljajući u sramotne uslove zaposlene... Taj sistem je toliko truo, da bi svako od nas iz tog zida trebalo da izvuče po ciglu i on će pasti. Značajna informacija je odluka Advokatske komore Vojvodine da će besplatno braniti sve uzbunjivače u Srbiji. To je nešto što daje dodatni stimulans ljudima koji raspolažu određenim informacijama, da njima izađu u javnost.


Koliko je blizu trenutak sudara tih koji ustaju i dižu glas i onih koji su članovi vladajuće stranke?

- Vaš visoki funkcioner ubije ženu na naplatnoj rampi, a vi nećete da dostavite policiji snimak, neki uzbunjivač dostavi dokaze da su ministar policije i njegov otac kriminalci, vi uhapsite uzbunjivača, opraštate televiziji Pink milijarde evra duga, a zbog par hiljada izbacujete porodice na ulicu... Ako se nastavi sa takvim obesnim i bahatim ponašanjem vlasti, jednog trenutka će narod uzeti pravdu u svoje ruke. To je ponašanje koje normalan čovek više ne može da trpi. Ne znam kako bih reagovao da neko uhapsi mog bližnjeg, koji je čestito reagovao na kriminal, a ne lopova. Jednog trenutka će ljudi početi da se naoružavaju i da brane elementarno osećanje pravde i poštenja. Ne možete hapsiti poštene ljude da biste sačuvali svoje kriminalce na vlasti. Ne možete ubijati nekažnjeno. Od afere helikopter do danas postoji serija nedopustivih kriminalnih radnji koje je ova vlast napravila i koje je narod oćutao. Taj pritisak u tom loncu u kojem se nalazimo raste i eksplodiraće. Ljudi u Srbiji su spustili prag poniženja ispod svakog nivoa dostojanstva, ali ovo već prelazi u iživljavanje organizovane kriminalne grupe koja je suspendovala zakone. To su ozbiljni kriminalci koji upravljaju jednom državom.
Kako Vam, sa druge strane, deluje opozicija i ideja bojkota?

- Idejom bojkota može mnogo da se postigne, ako se ide u totalni bojkot i ako se zna šta je ćar i šta se dobija bojkotom. Problem naše opozicije, decenijama unazad, ne samo ove, je što je postoji konkretan program, nijedan sistem progresivnih zakona ili platforma koju su sastavili, osim što su demokratičniji od aktuelne vlasti. Baviti se opozicionom politikom znači napraviti konkretnu platformu koju nudite građanima. Ovako sada izgleda Zakon o radu na poniženje svih zaposlenih - ovako treba da izgleda taj zakon. Ovo je Zakon o kulturi. Ovo su parametri naše spoljne politike. Ovo je naš program za socijalno ugrožene grupe. Morate imati platformu koja definiše ko ste vi i šta želite. Meni je značajna pojava na političkoj sceni regiona je pojava Katarine Pejović u Hrvatskoj. Ona je kandidat koji je posle 30 godina izneo kompletan levi program za preporod jedne zemlje. Kako bi trebalo da izgleda taj demokratski socijalizam sa konkretnim zakonima i kako ide reforma iz postojećeg stanja. Poštovanje svih građana, njihovih prava, kolektivne imovine itd. To kod nas ne postoji. Kada vidim Boška Obradovića na susretu sa Alternativom za Nemačku u Berlinu, meni dođe da se učlanim u SNS. Miloševića su podjednako rušili ljudi željni demokratije u Srbiji i ljudi besni što nije napravio "Veliku Srbiju", kako je obećao. Bojim se da upadam u istu zamku, gde se na frontu u jednom košu nalaze ljudi sa dijametralno suprotnim vrednostima na temu uređenja društva. Ja mnogo više verujem u rumunski scenario, jer je opasna situacija kolektivnog zadovoljstva koje nema ko da kanališe. Zato je ta revolucija u Rumuniji koštala glave i krvi. Mislim da će doći do nekontrolisanog pucanja gneva, a šta će dalje biti, to niko ne zna - zaključio je za Direktno.rs Kokan Mladenović.

Dragi čitaoci, da biste nas lakše pratili i bili u toku preuzmite našu aplikaciju za Android ili Iphone.

Komentari 2

ostavi komentar

Ostavi komentar

Da biste komentarisali vesti pod Vašim imenom

Ulogujte se
Pravila komentarisanja
Prednost u objavljivanju komentara imaće registrovani korisnici i kvalitetniji komentari.
Direktno.rs zadržava pravo izbora, brisanja komentara, ili modifikacije komentara koji će biti objavljeni.
Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo. Komentari koji sadrže govor mržnje i psovke, takodje neće biti objavljeni.
Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove redakcije, već samo autora komentara.


Fakiri

Zoran Živković [25.03.2024.]




Video dana

Pobednički ples

Anketa

Šta će Partizan uraditi u Evroligi?

Rezultati