Grigorije: Veći je strah od života nego od smrti

Možemo, s punim pravom, deklarativno osuđivati političare koji donose pogrešne odluke, ali to nam ništa neće pomoći ukoliko ne shvatimo da je cena spasenja sveta određena time da li smo ili nismo spremni da učinimo sve kako bismo pomogli svakom čoveku koji je ugrožen, koji potrebuje našu pomoć i zaštitu.

Događaje koji su zadesili Avganistan i potresli cijeli svijet niko ko je iole u stanju da saosjeća s tuđom patnjom ne može da ignoriše, premda – potpuno paradoksalno - izgleda da isto tako niko i ne zna šta da radi i kako da pomogne. S jedne strane, nakon čitavih dvadeset godina, obustavljena je vojno-politička intervencija, koja se sve to vrijeme predstavljala kao spasilačka, ali – s druge strane - slike i snimci koje smo imali prilike da vidimo ovih dana pokazuju nedvosmisleno jasno koliko je Avganistan daleko od bilo kakvog spasenja.

Već danima svijet nemušto posmatra haos, što ukazuje na duboku krizu svih etičkih i humanističkih vrijednosti, iz koje čovječanstvo nikako da na potpun i dostojanstven način izroni, iako se - nakon ogromnih i bolno otrežnjujućih katastrofa u dvadesetom vijeku - činilo da je to moguće.

Apokaliptične scene s Bliskog istoka su me, po ko zna koji put, vratile temi s kojom u posljednje vrijeme, otkad je počela takozvana migrantska kriza, pokušavam da se izborim. Riječ je i ovoga puta o paradoksu.

Naša civilizacija, koja je proklamovala da u njenom temelju stoje neupitne vrijednosti ljudskih prava, svakoga dana pokazuje koliko je nesposobna da te vrijednosti realizuje u životima miliona ljudskih bića.

Što je još gore, svakoga dana gledamo kako se, u ime ostvarenja ili zaštite različitih grupnih interesa, upravo žrtvuju ne samo prava već i životi ljudi.