Naša glumica poseduje više talenata: Bavila se pevanjem i šivenjem, a evo koliko danas puni godina

Glumica Gorica Popović danas proslavlja svoj 74. rođendan, a iza ove neponovljive umetnice stoji profesionalna i životna priča koja traje duže od pola veka.

Od prvih koraka na daskama koje život znače, preko "Nacionalne klase" – koja joj je izuzetno rano donela jedno od najprestižnijih filmskih priznanja – pa sve do nezaboravne sekretarice Dare iz "Boljeg života" i brojnih uloga koje sa istim žarom igra i nakon ulaska u osmu deceniju života, Gorica jednostavno nikada nije prestajala da stvara.

Ipak, iza bogate i blistave karijere postoji i ona druga, mirnija strana njenog života koju je brižljivo čuvala od očiju javnosti. Svoj prepoznatljivi mir i kreativan napon pronalazila je na Srebrnom jezeru, u prirodi, uz životinje i bliske ljude sa kojima je povezuju višedecenijska iskrena prijateljstva.

Gorica Popović rođena je 13. avgusta 1952. godine u Kragujevcu. Veza sa glumom u njenoj porodici postojala je odranije, budući da je njen deda-ujak bio čuveni predratni glumac Aleksandar Cvetković.

Profesionalni put odveo ju je u Beograd, gde je diplomirala glumu na Fakultetu dramskih umetnosti (FDU) u čuvenoj klasi profesora Predraga Bajčetića. Bila je to generacija koja je domaćoj glumačkoj sceni podarila čitav niz velikana – sa Goricom su studirali Tanja Bošković, Radmila Živković, Ljiljana Dragutinović, Jelica Sretenović, Zlata Numanagić, Milan Štrljić i Branko Jerinić.

Prvu predstavu odigrala je 19. januara 1973. godine, a već od 1976. radila je kao asistent na FDU na predmetima Dikcija i Gluma. Njen profesionalni dom kasnije postaje Atelje 212, čija je stalna članica ansambla postala 1982. godine.

Na filmskom platnu debitovala je 1977. godine ulogom novinarke u ostvarenju "Miris poljskog cveća" Srđana Karanovića. Ubrzo potom usledila je rola u "Nacionalnoj klasi" Gorana Markovića, gde je odigrala devojku koja sumnja u ljubav svog mladića. Ova uloga donela joj je prestižnu Zlatnu arenu u Puli za najbolju žensku ulogu 1979. godine.

Usledile su uloge u antologijskim filmovima: "Dorotej", "Pad Italije" (za koje je 1981. dobila nagradu Carica Teodora na Filmskim susretima u Nišu), "U raljama života" (nagrada Carica Teodora 1984. godine), "Halo taksi", "Boj na Kosovu", a u novijem dobu i film "Kozje uši".

Generacije gledalaca Goricu najradije pamte kao sekretaricu Daru iz kultne serije "Bolji život". Pored ove role, gledali smo je i u projektima "Karađorđeva smrt", "Sivi dom", "Seljaci", "Ljubav, navika, panika", "Sva ta ravnica", "Jagodići", "Pogrešan čovek" i mnogim drugim.

Ono što Goricu Popović izdvaja jeste njena neviđena umetnička širina. Pored glume, izuzetan pečat ostavila je i u muzici kao članica čuvene vokalno-instrumentalne grupe "Suncokret".

Takođe, režirala je predstave "Jedva steče zeta", "Au, poplava", "Izvol’te sličicu", "Gospođa Milihbrot", "Zvezdarske zvezdice", kao i kultni muzičko-scenski spektakl "Brod plovi za Beograd" koji je postao praznična tradicija Ateljea 212. Pisala je i scenario za seriju "Peline đakonije", radila kostime i komponovala songove.

Za svoj nemerljiv doprinos nagrađena je najvišim priznanjima: Nušićeva nagrada za životno delo glumcu komičaru, Prsten sa likom Joakima Vujića, Nagrada "Velika Žanka", Nagrada "Pavle Vuisić" za doprinos filmskoj umetnosti, Statueta "Joakim Vujić" (dodeljena 2025. godine).

Više od tri decenije Gorica je u skladnom braku sa Nenadom Nešom Petrovićem, poznatim saksofonistom, džez muzičarem i kompozitorom. Iako su oboje istaknuti umetnici i javne ličnosti, svoje zajedničke fotografije i privatne trenutke nikada nisu izlagali medijima, a Gorica o svom braku i dalje govori veoma retko i sa posebnim poštovanjem.

Naslvona fotografija: Foto: Antonio Ahel/ATAImages