Savremena žena

Ana Vusović Marković/"S druge strane stakla"

15. 02. 2020. 14:27 0

Prvu bebu u Srbiji obolelu od teške leukemije spasila sestra

Devetogodišnja Elena preživela je urođenu leukemiju, a danas je jaka i zdrava devojčica, ide u osnovnu školu i obožava da svira flautu. Priču o njoj donosimo na Svetski dan dece obolele od raka.

Elena se od 15. dana rođenja borila sa opakom bolešću, a kako je proteklo dugo i teško lečenje, prenosimo iz knjige "S druge strane stakla".

Evo šta je ispričala Elenina majka Ivana, koja posebne emocije nosi i na decu koja nažalost nisu preživela slična teška oboljenja.

"Elena je na rođenju dobila dobre ocene. Uradili su joj u bolnici krvnu sliku, leukociti su bili povišeni.

- Ima neku infekciju. Daćemo joj longacef i proći će. Brzo ćete kući - rekli su lekari, neonatolozi.

Stigle smo kući i provele sa Eleninim tatom Draganom i starijom sestrom Nevenom najlepše dve nedelje u životu.

Svanuo je 15. dan.

Ustala sam rano da nahranim bebu. Čvrsto sam je stiskala u naručju, kada sam osetila da je vruća. Ubrzo sam shvatila i da je malaksala. Nije plakala, otežano je disala, tresla se.

Za pet minuta Dragan, beba i ja smo bili u Domu zdravlja u Lazarevcu. Naša divna doktorka, koja i danas prati Elenino stanje, odmah nas je uputila u Dečiju kliniku u Tiršovoj. 

Sa vrata su nas poslali u laboratoriju. Elena je bila u polusnu. Nije dobro izgledala.

- Žao mi je. Rezultati nisu dobri. Moraće da ostane u bolnici – izgovorila je sestra i pružila nam papire.

Leukociti su bili viši nego onog dana u porodilištu. I samo su rasli.

Ostale smo u bolnici. Bila je sredina maja. Kući smo se vratile godinu dana kasnije. Život je promenio tok. Sve se promenilo.

Počelo je osam meseci agonije. Čekali smo dijagnozu. Niko nije bio siguran šta je sa njom, menjali su joj lekove, terapije, kljukali je, mučili, iscrpljivali.

Na dan Neveninog osmog rođendana, Elena je imala osam meseci. Rečeno nam je da će nas otpustiti kući. Spakovala sam torbe. Elena je spavala. 

Onda je u sobu, bučno i bez obaziranja na bebu koja spava, uleteo jedan od lekara. Nosio je neke papire. Pogledao je naše torbe i glasno mi naredio:

- Raspakujte se! Ne možete kući. Imamo dijagnozu. Elena ima leukemiju i ostalo joj je još dva meseca života – rekao je bez zamuckivanja i hladno, kao da je saopštio vremensku prognozu ili rezultat neke utakmice.

Skamenila sam se. Zidovi sobe su me pritisli, plafon se spustio i udario me u glavu. Nisam bila sigurna da sam ga dobro čula, a plašila sam se da pitam da ponovi. Odmah se okrenuo ka vratima, da ide dalje i širi 'lepe vesti'. Pred izlazak, obratio mi se još jednom:

- Ajde, šta vam je majka, što ste iznenađeni? Pa zar vi niste bili spremni na takvu dijagnozu, posle svega – i onda je ludački izleteo, kao što je prethodno i uleteo u sobu.

Pogled mi je pao na Elenu. Moja devojčica, i dalje je spavala. Mirna i spokojna, kao i svaka druga bebica na svetu. Napolju je bila zima, mislila sam:

- Bože, ako treba nekoga da uzmeš, uzmi mene. Vodi me! Samo nemoj nju. Nemoj nju.

Onaj doktor, koji me je izbombardovao njenim stanjem, objasnio je kasnije, da Elena nema vremena za hemoterapiju.

- Vaše dete ima jednu od najmalignijih dečijih leukemija, od koje boluje samo dva odsto dece u svetu. Ona je prvi slučaj u Srbiji. Protokol o lečenju kod nas još uvek ne postoji. Jedina šansa joj je da neko iz porodice bude podudaran i da joj donira koštanu srž, ali to se retko dešava. Imamo gomilu porodica u kojima je i po troje dece, pa niko ne bude donor – bio je 'optimista', kao i obično.

- A da idemo u Italiju ili u Nemačku, bilo gde, da tražimo donore? – pitala sam uspaničeno.

- Nema vremena za putovanja. Ako niko od vas nije podudaran, ostalo joj je još maksimum dva meseca – rečima me je zakucao za pod. Trebalo je da prođe nekoliko minuta da skupim snagu i pomerim se odatle.

Elenini leukociti rasli su iz dana u dan munjevtom brzinom. Sutradan smo svo troje dali krv. Dragan, Nevena i ja. Tri epruvete.

Moj rođendan je 30. decembra, a to je bio dan odluke. Bile smo u Tiršovoj. Probudila sam se rano i slučajno čula sestru na hodniku, kako nekome govori:

- Stanojlovići nemaju davaoca.

Ubrzo se pojavila i druga sestra i sveg glasa izgovorila:

Starija sestra je 100 odsto podudarna! Elena može na transplantaciju.

Nevena je imala osam godina kada se od nje očekivalo da mlađoj sestri da ćelije iz svoje koštane srži. Psiholog me je savetovao da joj sve objasnim, dečijim rečnikom...

Pred odlazak na intervenciju nijednom nije pitala: “Da li će me boleti? Šta će mi tamo raditi?“ Ne! Samo je mislila na sestru i na njen život. Nije čak ni plakala.

Ušle smo u sterilni blok 31. januara, a iz njega izašle 31. marta. Sakrili su nas sa druge strane stakla. Za to vreme sa Nevenom i sa tatom, komunicirale smo preko skajpa. U međuvremenu se, 11. februara 2011, desila transplantacija. Bila je uspešna i bili smo srećni.

Elena je imala devet meseci. Bila je dobro, prva četiri dana. Petog dana pala je u komu. Mislila sam da nikada više neće otvoriti svoje lepe, smeđe okice. Ujutru sam se probudila, a ona me je gledala i smešila se.

Bilo je još kritičnih dana.

Sestrina koštana srž napadala je Eleninu kožu. Imala je graft creva, a mesec dana posle transplantacije pojavio se i graft kože, što je bilo kao četvrti stepen opekotina.

Njena mlada, nežna koža, ostarila je preko noći i postala jarko crvena, pred pucanjem. Trajalo je danima i bilo je sve gore. Onda je jedno popodne, doktor Željko Zečević, pre odlaska kući, došao da je obiđe i sav deprimiran i pokunjen mi priznao:

- Ne znam šta ćemo da radimo ako se ovo crvenilo ne smanji. Žao mi je.

Imala sam molitvu pred sobom i neumorno joj čitala. Posle nekoliko sati tog dana njena koža je promenila boju.

Sledećeg jutra, čim je doktor stigao na posao, došao je kod nas, da je vidi, da se uveri.

- Ovo je čudo! Mama, ne znam šta ste uradili, ali ovo je definitivno čudo. Juče sam krenuo kući sa posla i bio ubeđen da je danas neću zateći živu. Ovo je neverovatno – rekao je i nije skidao pogled sa nje.

Bili smo počastvovani i srećni što je Elenin život bio u njegovim rukama, jer je požrtvovan lekar i dobar čovek pre svega.

Kasnije tog dana, posle odobrenja lekara došao je sveštenik i Elena je uzela pričest.

Od tog dana bila je sve jača. U aprilu smo prebačene u roditeljsku kuću „Zvončica“, gde smo provele mesec dana.

Našoj kući, stigle smo prvog maja, punih 12 meseci od prvog odlaska u bolnicu. Trebalo je da prođe pet godina od transplantacije, da bi lekari rekli da je izlečena. Evo, prošlo je osam i po, a Elena je 'devojčica i po'.

Elena danas ide u treći razred. Tvrdoglava je. Ide i u muzičku školu. Muzika je njen život. Svirala je dve godine violinu,  a onda joj je flauta ukrala srce. 

Voli da se druži, posebno sa decom koja su se lečila od raka, a koju je upoznala u Udruženju NURDOR.

Po savetu doktorke rodila sam i treće dete - Nedu. Bilo je straha i previranja, ali bitno je da smo danas svi na okupu.

Najteže od svega, pale su mi dečije smrti. One najviše bole…i dalje. Danas kada odem u crkvu, setim ih se, sve te dečice. Zapalim sveću i pomolim se za njih.

Jelisaveta

Sećam se male Jelisavete. Njeni otac i majka upoznali su se na Ostrogu. Zajedno smo sve prolazili, analize, snimanja, intervencije...Zajedno smo se smejali, zajedno smo plakali. Jelisaveta je išla na transplantaciju. Nije joj se primila koštana srž. Kada je Jelisaveta umrla, njeni roditelji prestali su da veruju u boga.
Trebalo mi je sigurno dva meseca da se oporavim. Mučio me je strah, jer se Elena tada još uvek lečila. Sve je bilo neizvesno, u vazduhu.

Aca

Elenin drug Aca, poklonio joj je prvo Kinder jaje u životu. Danas ga se setimo, kad god jede kinder. Ležao je u sobi do naše. Stalno je pitao majku: “Kako je Elena?“ Zavoleo je i brinuo za nju, jer je bila beba. Kada smo bile u sterilnom bloku, nije mogao da je vidi, ali kad smo izašle, zastale smo ispred njegovog stakla i mahale mu. Bio je već tada jako loše, smogao je snage da uzvrati pozdrav, jedva je podigao ruku, mahnuo i nasmešio se. Njegovi bolovi bili su strašni, posebno noću, ni trodoni mu nisu pomagali. Nažalost, izgubio je veliku bitku. Nedugo posle našeg izlaska, Aca je preminuo.

Predrag

Prošle godine umro je jedan Elenin drug. Zvao se Predrag. Imao je 14 godina. Bolovao je od neke neobjašnjive autoimune bolesti, lekari nikada nisu ustanovili šta je tačno bilo u pitanju. Lečen je citostaticima i bio je transplantiran. Prošlo je osam godina od njegove transplantacije i bolest mu se vratila. Možda nikad nije ni odlazila, samo je bila u senci, pa nisu mogli da znaju da je tu. Uvek sam mislila da kad toliko vremena prođe bićemo bezbedni, da je to kraj bolesti. Sa njegovim odlaskom, shvatila sam da nikada nećemo biti bezbedni, da niko nije bezbedan i da možda i ne treba da bude.

Nemanja

Bio je tu i Nemanja. Dečak od 11 godina. Leukemiju su mu dijagnostikovali slučajno, kad je bio na nekon redovnom sportskom pregledu. Umro je samo dva meseca kasnije."

Dragi čitaoci, da biste nas lakše pratili i bili u toku preuzmite našu aplikaciju za Android ili Iphone.

Komentari 0

ostavi komentar

Ostavi komentar

Da biste komentarisali vesti pod Vašim imenom

Ulogujte se
Pravila komentarisanja
Prednost u objavljivanju komentara imaće registrovani korisnici i kvalitetniji komentari.
Direktno.rs zadržava pravo izbora, brisanja komentara, ili modifikacije komentara koji će biti objavljeni.
Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo. Komentari koji sadrže govor mržnje i psovke, takodje neće biti objavljeni.
Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove redakcije, već samo autora komentara.


Fakiri

Zoran Živković [25.03.2024.]




Video dana

Vrati mi papuču

Anketa

Šta će Partizan uraditi u Evroligi?

Rezultati