Kolumne

[ Izvor: Arhitektina kći ]

25. 10. 2019. 07:53 0

PIŠE "ARHITEKTINA KĆI": Dvoje

Dva loša ubiše Miloša – kažu. Oni nisu rekli ništa. Kao da se nismo svakodnevno družili Ona i ja trideset, a On i ja dvadeset godina.

U najokrutnijem mesecu prošle godine – septembru, bezrazložni šamar, ali majke mi, bezrazložni, lupila mi je Ona oproštajnom nejasnom porukom. Poruka posle tri decenije bez konflikata, godina radosti i smeha do suza. Decenije odrastanja, sazrevanja i ispijenih hektolitara podržavajućih kafa.

Nisam stigla ni da ispravim glavu od prvog, usledio je drugi šamar. Onaj koji lepi kosu za lice. Bezrazložno, bez reči, poruke i odgovora na moj poziv. Kukavički. Moj crnooki. Posle dve decenije beskompromisne ljubavi i bezgraničnog prijateljstva. Nastupila je momentalna paraliza. Amputacija mog duha i tela. Kada bih mogla život da stavim na režim usporenog snimka, videla bih sebe u bokserskom ringu i „nevidljive“ prijatelje koji naoružani belim rukavicama udaraju u arkadu pa u pleksus. Neanesteziran bol.

Praznina. Poluotvorenih očiju gledam u njihova leđa koja se udaljavaju bez ijedne izgovorene reči. U grudima rupa, kroz koju kao kroz ključaonicu mogu da se vide sve bolesti koje je moje telo aktiviralo. Hronična nesanica, hormonalni dizbalans, upala sluzokože želudca...i ostala psihosomatika. U glavi „kratak spoj“. Koncentracija ispod nultog nivoa dok suzne žlezde rade kao dragstor. Kroz maglu čujem glasove onih koji su svedočili lepoti i raskoši ovog, u zbiru, pedeset godina „teškog“ prijateljstva.

„To nije moguće...“, „Kako tako odjednom, oboje, kao po dogovoru a međusobno se ne poznaju...“, „Kukavice, nekorektni, sebični, samoživi...“, „Odlično znaju koliko si im značila a nisu se udostojili ni u oči da te pogledaju...“. Čujem, ali ne slušam. Guši me bol, zaglavljen u grlu i moja usta se ne otvaraju. Lebdim u vakuumu. Nisam pala, ali ne mogu ni da ustanem. Pogurena se teturam i u mojim mislim seva samo jedno, „Da li je realno ovo, u ovako divno suncem, kao prahom posutom septembru?“.

Taj mesec nisam mrzela ni kada sam išla u školu. Sve boje su tu, kao na stolu krupijea rasuti žetoni. Jedan stavljam na crveno, drugi na crno. Mislim, dobijam šta god da bude,jer oni su moj oslonac, a ja njihova muza, ponos, savetodavac, humorom obojena vila. Osetljiva, ali verna. Brzog jezika, ali iskrena i nikada ljuta. Međutim, rulet se zaustavlja na zelenom polju. Nula. Nema više ničega i moji se stubovi ruše, dok mi se ceo kazino smeje u lice.

Uvek sam govorila da je prijateljstvo precenjena kategorija.Ali, oni su van te priče. U njihovim kućama sam rasla. Oni su porodica.

Moja prva knjiga se prodavala nikad bolje, na poslu se nizali uspesi, javljale se ljubavi za kojima sam čeznula, ali uzalud je to sve sad. Sve ih je preduhitrila karma kojoj ne znam ime, poreklo, matični broj, a ponajmanje razlog. Ali, da me je demolirala to znam. Suludo je da mislim da razlozi ne postoje, iako znam da sa mojim izrešetanim srcem nemaju veze. Posledica su njihovih haotičnih života, spleta loših okolnosti, u kojima sam se nenametljivo trudila da pomognem da naprave red. Međutim u tom vrtlogu žrtvovana sam, bez najave, u trenu, kao poluživa sveta životinja u nekom afričkom plemenu.Mojim mislima plove još uvek samo lepe uspomene. Ne vredi. Zapatile su se tu, a ja ih puštam da se roje, ne želim da ih teram, neka ih. I, više se ne pitam „A što?“. Njih sam pitala samo jednom. I, nije više važno što nisam dobila odgovor, jer razumem da je pobedila slabost i njihova i moja, ostavivši pustoš u celom mom biću, koje još pulsira i ne prihvata „Ma ljudi su „pukli“, gledaju sebe i misle da je to u redu sve dok ne počne da ih izjeda kajanje i nedostajanje“.

Iako je naizgled sve isto, moj svet je stao i prvi put u životu, ne želim, ne mogu, neću, nemam snage, da ga pokrećem jer smo rasli s floskulom da on „teče dalje“.
Bez osude, ružnih reči, niti bilo čega što će da „ukalja“, „ono naše“ znam da ću jednom morati da nastavim, jer moj krvotok neće da stane tek tako. Moraću ispočetka. Kao dete kad uči da hoda, upoznaje svet i uči šta je stvarno a šta „k’o bajagi“. Samo, ne mogu sad, nek bude nekog drugog dana. Taj dan ne mora da bude ni sunčan ni bajkovito snežan. Samo nek bude. Bez da ga čekam, bez da ga prizivam mantrama i motivacionim porukama i bez da slušam „Pa ti si psiholog valjda znaš samoj sebi da pomogneš“. Jer, gle čuda, ja nisam super-žena niti sa istima želim da se takmičim u najbolje iskreiranom osmehu na društvenim mrežama.

I, opet je septembar. Isti kao prošlogodišnji. Onaj u kome se oseća miris pečenih paprika ali i dalje može da se kupi sladoled na ulici. Koračam sporo kao da to šuštanje lišća u svim nijansama zlatne, ne želim da prestane. Pravim „selfi“. Poredim ga sa prošlogodišnjim. Oči mi ne deluju od suza isprano i malo se smeškam čak. To je spoljna manifestacija. Unutra kao da sam zavolela to bolno prisustvo njihovog odusustva. Ne, onaj dan koji sam priželjkivala nije se još desio. Da, vreme leti čula sam za to. Samo, ja sam pilot ali nema mojih ko-pilota. Pre bih rekla da sam i dalje bespilotna letelica bez navigacije. Imam i ciljeve i postgnuća, ali i rupu u grudima koju ne mogu da zatrpam. Iskreno, ni ne trudim se. Jedna godina više-manje. Možda će idući septembar imati neki bolji stiker od putača isctanih crnim markerom preko svakog njegovog dana u kalendaru.

Da li mislim da će oni da vaskrsnu? Ne. Nema te naučno-fantastične sage kojom bi mogli da probiju barijeru beskrajnog i ničim izazvanog ćutanja.
Da li bih ih saslušala? Da.
Oprostila? Uvek.
Zbog njih, zato što sam hrišćanka? Ne. Zbog sebe. Duši mir da vratim, kad sam već poverenje zauvek izgubila.

 

Dragi čitaoci, da biste nas lakše pratili i bili u toku preuzmite našu aplikaciju za Android ili Iphone.

Komentari 0

ostavi komentar

Ostavi komentar

Da biste komentarisali vesti pod Vašim imenom

Ulogujte se
Pravila komentarisanja
Prednost u objavljivanju komentara imaće registrovani korisnici i kvalitetniji komentari.
Direktno.rs zadržava pravo izbora, brisanja komentara, ili modifikacije komentara koji će biti objavljeni.
Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo. Komentari koji sadrže govor mržnje i psovke, takodje neće biti objavljeni.
Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove redakcije, već samo autora komentara.


Fakiri

Zoran Živković [25.03.2024.]




Video dana

Pobednički ples

Anketa

Šta će Partizan uraditi u Evroligi?

Rezultati